„Nijedan čovjek ne može ukrotiti jezik. Čovjek kroti zvijer, ali ne obuzdava jezik. Kroti lava, ali ne suspreže govor. Sam kroti, ali sam sebe ne ukroćuje.“ – sv. Augustin

Bože…

Svaki put kad pročitam ovu misao, tužna sam. Zašto? Moj je jezik oružje. Moj jezik može povrijediti i uništiti drugo ljudsko biće. I svaki put kad na takav način razmišljam o svom jeziku, o svom daru govora, pitam se na koji ga način koristim? Jer znam da ga ne koristim uvijek za ono dobro. Zaprepaštena sam prisjećanjem koliko sam ga puta iskoristila za ono zlo.

Sv. Augustin jezik je usporedio sa zvijeri. I moj jezik ponekad to uistinu jest – zvijer. Okrutna zvijer koja tvrdi da je u Tvojoj ljubavi skromna i umjerena, jaka i strpljiva, ali moj jezik i dalje ostaje zvijer. Zašto? Jer se nije ukrotila. Jer da je ukroćena, ne bi pričala, već pokazivala to djelima i na takav način bila primjerom.

„Svaki dan propovijedaj evanđelje. Ako baš moraš, upotrijebi riječi.“ – sv. Franjo

Gospodine…

Nije svaka riječ koja izlazi iz mojih usta namijenjena kritiziranju, ogovaranju, osuđivanju… Ponekad svojim riječima činim dobro. Ne dopuštam sama sebi da to zaboravim. Jer… Kad se prisjetim svake molitve ili pjesme u kojima sam slavila Tebe, shvaćam da je jedina namjera takvih riječi bila Tebi pokazati koliko Te ljubim.

Ponekad bih svoje riječi iskoristila za to da drugima pokažem koliko ljubim njih. No dio mene uvijek se pitao… Monika, nisi li to ipak mogla pokazati? Zar si baš morala to izgovoriti? Ne bi li osoba koju voliš trebala osjećati da je voliš, a ne osjećamo li srcem, u kojemu nema mjesta za riječi, već sitnice?

„Tri najljepša mjesta na svijetu na kojima se netko može nalaziti su nečije misli, nečije srce i nečije molitve.“ – anoniman autor

Oče…

Ti si moje srce. Često ne znam kojim putem idem, ali znam da gdje god pođem, Ti ćeš ići sa mnom. A tamo gdje si Ti, nema mjesta strahu. Zato se ne bojim za svoj jezik. Umjesto toga, za svoj jezik želim zamoliti Tvoje milosrđe.

Molim Te, Oče, ukroti ovu zvijer od moga jezika i sasvim je obuzdaj. Stvori od nje poniznu dušu, daruj joj čisto srce i čiste misli. Neka više nikada s namjerom ne povrijedi Tvoju djecu. Neka više nikada ne napadne zbog oholosti. A ako već i napadne, neka se istoga trenutka ispriča. Neka joj ponos ne bude snažniji od Tvoje ljubavi.

„O Istino, Svjetlosti moga srca, neka mi ne govori moja tama! Ne želim više sam sebi biti život. Zlo sam živio svojom krivnjom, sam sebi bio sam smrt. Ali u Tebi ću ponovno oživjeti. Ti mi prigovaraj, Ti me poučavaj.“ – sv. Augustin

Oče, molim Te, nauči moj jezik dobroti.

Amen.

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite,

jerkovic.monika@gmail.com

„Kad naše srce postane spremište bijede i nosi gomile bogate praznine, tada se i naše molitve često prekidaju i ometaju, a pred Tvojim se licem, dok k Tvojim ušima upravljamo glas svoga srca, presijeca tako važan čin kad odnekud navaljuju ništavne misli.“ – sv. Augustin
Danas neću pisati molitvu, iako sam isprva namjeravala upravo to učiniti. Ova misao ustvari je savršen uvod za molitvu. Ne znam zašto sam odlučila krenuti drugačijim smjerom. Možda će moje skretanje najbolje objasniti moj vlastiti primjer molitve, razgovora s Bogom.
Naime, molitve koje ste do sada čitali nisu jedini način na koji s Bogom dijelim svoje brige, misli, radost… Također su tu i konkretni razgovori, u doslovnom smislu riječi. Netko će se sada zapitati jesam li poludjela, razgovarajući sama sa sobom. Nisam. 🙂 I ako ste se vi kojim slučajem zapitali jednaku stvar o samima sebi, niste ludi. Sasvim ste normalni. 🙂
Napisane molitve, konkretni razgovori, neizgovorene misli… Osobno, u mojim očima sve je to molitva. Postojali su dani u kojima sam se znala pitati u kojem točno trenutku počinje, a u kojem točno završava molitva? Jer kad sam shvatila da je Bog uvijek ovdje, u mom srcu, da je moje tijelo hram Duha Svetoga… Nije mi bilo jasno kako onda molitva može završiti? Gdje je ta granica? Tko to određuje? Moj Otac? Svećenik na Svetoj misi? Ja? Tko?
Sve dok nisam shvatila… Naše molitve, naši razgovori s Bogom, prestaju samo onda kada ih mi sami zapustimo. U kojem smislu zapustimo? Objasnit ću vam.
Kao i svi ljudi na ovom svijetu, i ja sam kroz dulja razdoblja znala zapuštati molitve. A onda kada ih ne bih zapuštala, kada bih se ipak odlučila pomoliti, često su te molitve znale biti brzoplete i rastresene. Tada sam se također znala pitati zašto se uopće molim, ako već od početka znam da to neće biti iskreno? Zašto se uopće trudim? Zašto se molim samo zato što je to nekakva dužnost nas vjernika? Svašta mi je znalo prolaziti glavom. Kao i one misli poput… Moje molitve moraju biti savršene, moraju biti kako spada, tako reći. Moraju biti… Moraju? Eto, to je bilo jedino u čemu sam griješila.
Ljubav ne treba biti savršena, samo treba biti iskrena. Jednako je i s molitvom, koju smatram najvećim dokazom naše ljubavi prema Bogu. Naš razgovor s Bogom ne treba biti savršen, samo treba biti iskren. – Majka Tereza
Nakon što sam u jednoj knjizi pročitala ovu rečenicu, shvatila sam da mi vjernici ustvari ništa ne moramo. Ne moramo se moliti Bogu, ne moramo ga hvaliti, ne moramo ga slaviti… Ne ako to nećemo činiti iskrenim srcem. Što nam vrijedi tisuće izmoljenih Očenaša, ako to nismo učinili jer smo Bogu htjeli pokazati koliko mi Njega volimo?
Vratimo se na dio u kojemu zapuštamo molitve. Evo kako sam ja to prije činila.
Jutro. Probudim se. Odlučim se pomoliti. Krenem se moliti. Baš u tom trenutku zazvoni mi mobitel. Ne mogu si pomoći. Moram pogledati što je. Možda se vani ruši svijet. Pogledam u mobitel. Odgovaram na pitanja poput: „Misliš li da je njemu doista stalo, iako to ne pokazuje ni na koji način?“ Napišem: „Naravno da mu nije stalo. Čim se ti moraš pitati je li mu stalo ili ne, znaš da mu nije stalo. Kad je nekome stalo do tebe, uvijek će pronaći vremena za tebe. Bez izlika. Bez prekršenih obećanja. I, što je najvažnije od svega, osjećat ćeš to. Ti to ne osjećaš.“ Ustanem iz kreveta. Zaboravim da sam se uopće krenula moliti.
Podne. Odlučim se pomoliti jer sam shvatila da ujutro nisam dovršila molitvu. Počnem tamo gdje sam stala. Baš u tom trenutku moja majka se dere da dođem jesti jer ako odmah, iste sekunde ne dođem, jelo će se ohladiti, to više neće biti to… Otiđem na ručak. Ne zahvalim se Bogu na jelu koje imam ispred sebe. Samo sjedim i jedem i baš me briga za sve.
Večer. Došao je trenutak u kojemu ću se pomoliti, bez obzira na sve. I bit će to savršena molitva, najbolja koju sam ikada uputila Bogu. Krenem se moliti. Baš tada čujem zvuk mobitela koji se puni u totalno drugoj prostoriji, ali ja ga svejedno čujem jer smo taj uređaj i ja povezani nekakvim misterioznim zakonima fizike. I ponovno si ne mogu pomoći. Trgam se između molitve i nebitnih stvari. Odlučim se za nebitnu stvar jer, naposljetku, možda ću propasti ako istoga trenutka ne saznam jesu li moja prijateljica i njezin dečko uspješno prebrodili još jednu svađu. Nakon trosatnog čavrljanja, zaboravim što sam uopće htjela učiniti prije toga. Zaspem i spavam bez ikakvog kajanja.

Ujutro se probudim i sve krene ispočetka.
Prepoznajete li se?
Vratimo se u sadašnjost. Evo kako se danas molim i zašto sam napisala da ponekad nisam razumjela u kojem točno trenutku počinje, a u kojem završava molitva.
Jutro. Probudim se i istoga trenutka zahvalim Gospodinu na još jednom danu svoga života jer sada shvaćam da je moj život ustvari dar koji trebam cijeniti više od ičega.
Vrijeme mi prolazi u konstantnom razmišljanju o tome kako bih na što bolji način mogla iskoristiti još jedan poklonjeni mi dan. U međuvremenu razgovaram s Bogom jer mi je potrebno Njegovo vodstvo. A kad ne razgovaram s Njim, onda se smiješim svakom čovjeku kojega susretnem, ili se samo grlim i širim ljubav, ili govorim ljudima koliko ih volim i koliko su predivni. Ili šaljem srca na Facebooku jer imam potrebu širiti ljubav i preko mobitela. 🙂
Naravno, kako dan prolazi, s njim dolaze i prepreke. Dolaze situacije u kojima pogriješim, u kojima svjesno počinim neki grijeh. Ponekad tim grijesima dopuštam da me zavedu, a ponekad se protiv njih molim svom Ocu. Sve ovisi o danu. Neki od njih teži su od drugih.
Mnogo pješačim. Zašto? Od stana do Župe u Sigetu ili Avenue Malla pješice imam 20 minuta do pola sata, ovisno o duljini moje molitve. Kad sam jednom prilikom pročitala rečenicu Majke Tereze…
Molite se barem dvadeset minuta dnevno. Ako nemate vremena za to, onda se molite jedan cijeli sat. Ako nemate vremena čak niti za to, onda se molite cijeli dan.
…shvatila sam da dvadeset minuta dnevno u svakom slučaju mogu odvojiti za molitvu. Naravno, u tom sam trenutku već bila svjesna toga da moja molitva ne treba biti savršena, nego iskrena. I tada sam se već molila Bogu redovito i otvorila Mu svoje srce. Ali, u trenutku u kojemu sam pročitala upravo tu rečenicu, odlučila sam da se više nikada neću moliti po nekakvom rasporedu, već samo onda kada ću imati iskrenu želju za tim da se zahvalim Ocu na svemu što imam. Ne znam zašto to imam potrebu činiti dok pješačim. Možda zato što tada mnogo razmišljam. Možda zato što jednostavno obožavam pješačiti.
Polako dolazi večer, zajedno s vremenom za spavanje. Razmišljam o tome kako smo Bog i ja danas proživjeli još jednu avanturu zvanu još jedan dan moga života. Smiješim se jer si ne mogu pomoći. Kad su mi dani znali biti grozni, čak i tada sam znala zaspati s osmijehom. Nešto nevjerojatno. Ne znam gdje mi je mobitel, niti me to zanima. Najčešće je točno pored mene, zbog tri različita alarma za buđenje, ali ga ne primjećujem. Jedino čemu se nadam jest tome da ću dočekati i idući dan, da ću biti toliko blagoslovljena da svoje voljene gledam malo dulje. Ne brinem se previše oko toga što će se dogoditi jer znam i vjerujem da će mi Bog donijeti samo ono što mi je potrebno i najbolje za mene. S vremenom sam naučila prepustiti svoj život u Njegove ruke. I to je tako dobar osjećaj. 🙂
U kojem točno trenutku počinje, a u kojem završava molitva? Odgovor je jednostavan. Bog je uvijek ovdje. Mi nismo odabrali Njega, Otac je odabrao nas. Kad to shvatite, sve ostalo u vašim životima poprimit će smisao. 🙂

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite,

jerkovic.monika@gmail.com

Mir i dobro svima! 🙂

Ova molitva napisana je za sve one koji misle da su njihovi grijesi teži od onih koje ima ostatak svijeta, zbog čega se često pitaju trebaju li se vratiti Bogu, trebaju li ponovno doći na Svetu misu ili ispovijed… Da, trebate. Zašto? Jer niste sami. Ima nas mnogo. I svi griješimo, ne brinite. 🙂 Razlika između vas i ostalih? Mnogi ne odustaju. Nemojte niti vi.

Neka vas ne pokoleba sram ili sjećanje na grijehe koje sam u jednoj od molitava nazvala mnogo gorim od srama jer ono nestaje samo onda kada nestanemo mi sami. Nažalost, nakon kajanja nitko nam ne izbriše pamćenje. To je jednostavno naša pokora, to sjećanje. I ono najviše služi kao podsjetnik da učinjeno zlo više ne ponavljamo jer već znamo koliko je grozno. Zato prigrlite i ta svoja sjećanja, nemojte ih gurati pod tepih ili se pretvarati da vas ne bole. Bol je prirodna. Jednom sam već napisala kako je bol u našim životima znak da se u našim životima nešto mora promijeniti, da se mi moramo promijeniti.

Dopustite Bogu da vas promijeni. Prepustite Mu se. Otvorite svoja srca Njegovoj ljubavi, pogotovo sada. U ovo blagdansko vrijeme pronađite u svojim srcima mjesto za oprost. Ali ne za oprost drugima. Pronađite ga, prije svega, za sebe.

Ako već niste proslavili Božić pjevajući božićne pjesme na Svetoj misi, ako se još uvijek niste ispovijedili, učinite to danas. Danas odlučite da će vam 2015. godina biti drugačija i više posvećena Bogu. Što god učinili, samo nemojte odustati.

Jer kako kaže sv. Augustin…

Nemojte govoriti: „Bog nam ne može oprostiti grijehe.“ Pa kako Svemogući nešto NE MOŽE? Ljudi kažu: „Mnogo smo griješili.“ Ali ja vam kažem: „Naš je Otac svemoguć!“

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite i neka s radošću uđete u novu godinu,

jerkovic.monika@gmail.com

 „Grijeh mora umrijeti da bi narav živjela.“ – sv. Augustin

Bože, ponekad se pitam koliko se doista borim protiv svojih požuda. Borim li se u tim trenutcima iskrenim srcem ili se samo pretvaram da se borim, kako bih imala izliku za vlastitu ustrajnost? Moje tijelo i moj um često se suprotstavljaju mom srcu i, premda to veoma dobro znam, svejedno češće odustajem nego li se borim. Ali to je, Bože moj, između Tebe i mene.

Ponekad mi je ispod časti priznati Ti koliko sam umorna, iako ne bi trebalo biti. Svaku bih svoju brigu trebala prepustiti u Tvoje ruke, ali često upravo to ne činim. Ne znam zašto postoje dani u kojima sumnjam u Tvoju pomoć. To je također između Tebe i mene.

Ponekad većini stvari u svom životu pristupam samo zbog osjećaja dužnosti. Tada se unutar mene stvara lažna poniznost. Onakva vrsta poniznosti koja me tjera da o sebi mislim samo ono dobro, a zatvaram oči na sve što je oko mene zlo. Jer zlo nije unutar mene. Unutar mene si Ti. Ali sve ono što je oko mene ponovno je između Tebe i mene.

Ponekad se pohlepno hvatam za sreću, što znam da je pogrešno već u trenutku u kojemu se krenem hvatati za nju. Ali ja se svejedno svaki put uhvatim. Ponekad mi je lakše pronaći izliku, nego li održati svoju ustrajnost, a pogotovo tek vjeru. Ponekad se lakše uhvatiti za ono što nam se u tom trenutku čini lakim, nego li čekati Tvoje trajne darove, koji rijetko dolaze lako. To nije između Tebe i mene, Bože moj. To je samo komplicirano.

Ponekad Tvoje križeve ne prihvaćam s radošću, premda sam Te molila za njih. Križeve gotovo nikada ne promatram mudro i umjereno, već oholo navaljujem na njih, misleći kako se s njima mogu nositi sama. Ne znam zašto tada zaboravljam na Tebe. Ne znam zašto se tada ne molim Tebi. Možda to nije između Tebe i mene, već mene i moje lažne poniznosti. Ti ljudi nisu naviknuli navaljivati. Oni se stalno uzdižu Bogu. (misao sv. Augustina) U tome je moj problem, Oče. Često previše navaljujem. To je mješavina moje arogancije i mog ponosa.

Ponekad patim. Patim toliko da mi je ponekad zbog te patnje teško disati. Tada svojoj vjeri u Tebe pristupam oprezno. I sve dok moju dušu ne ispuni Tvoj mir, onaj pravi mir, ne rušim zid koji se nalazi oko moga srca. Zidovi oko srdaca su zamke. Iako to znam, svejedno im se ponekad prepuštam. To je samo moj grijeh.

Svi moji grijesi bili su naoko lijepi i raznobojni, ljupki i svaki privlačniji od onog prethodnog. Držali su moju dušu zarobljenom unutar svojih sjajnih ljuski. No ono što nisam niti shvaćala niti razumjela bilo je kako moju dušu zarobljenom možeš držati samo Ti, moj Otac, Onaj koji me je stvorio. Onaj koji je stvorio sve divote ovoga svijeta, koji u svojim rukama drži sve.

Molim Te, Oče naš, pomozi nam da shvatimo kako si Ti pravedan sudac koji ne mari za sitnice u obliku kojekakvih grijeha, već iskreno kajanje koje bi uslijedilo nakon toga. Pomozi nam da shvatimo kako se Tebi uvijek možemo vratiti, kako pored Tebe uvijek ima mjesta za sve nas. Pomozi nam da otvorimo svoja srca, kako bismo u cijelosti mogli osjetiti Tvoju ljubav. Kako bi nas Tvoja ljubav u potpunosti mogla preplaviti i unutar nas ostaviti samo Tebe.

Dopusti nam da Ti kažemo… Tu si, Gospodine. Osjećamo Te. Dovoljno je. Ništa osim Tebe nije nam potrebno, samo Ti.

Amen.