„Ne treba se bojati nikakvog vanjskog neprijatelja. Treba se bojati samoga sebe i onoga što se krije unutar nas.“ – sv. Augustin

Bože…

Priznajem Ti da kad me slomi pritisak, nisam strpljiva. Priznajem Ti da zbog svoje nestrpljivosti često nisam ustrajna. Priznajem Ti da mi je u takvim trenutcima lakše počiniti grijeh, nego li sačuvati vjeru u Tebe. Pritisak postaje moje uništenje. No isto tako, pritisak mi je ponekad i koristan. Jer, Bože moj… Nikada Ti nisam htjela biti bliže nego li onda kada bi me taj pritisak slomio.

Oče…

Priznajem Ti da postoje dani u kojima se borim sa svojim srcem. Priznajem Ti da u takvim danima između Tebe i moga srca stoji srdžba. Zašto se ne molim Tebi, svom Ocu, svaki put kad me zahvati tako grozan osjećaj? Zašto ga pokušavam pobijediti sama? Nisi li me upravo Ti stvorio? Tko mi bolje od Tebe može pomoći? Priznajem Ti kako me srdžba ponekad toliko zaslijepi da ne mogu vidjeti ruke koje si raširio kako bi me primio u svoj zagrljaj.

Učitelju…

Priznajem Ti da još uvijek nisam ništa naučila. Priznajem Ti da, iako znam da bih svoje brige trebala prepustiti Tebi, ja ih prepuštam svima, samo ne Tebi. Priznajem Ti da kad Te zamolim za pomoć i Ti mi pomogneš, nakon toga znam biti iscrpljena jer ono čemu bi me naučio zna biti jedva podnošljivo. Priznajem Ti da se sramim to priznati. Priznajem Ti i da sam umorna. Ali Ti priznajem da ne želim odustati. Ne još. Jer Ti priznajem da još uvijek nisam dovoljno naučila.

Gospodine…

Ti si mi pokazao svaku zamku ovoga svijeta, kako bih mogla pronaći put do Tebe. Nije mi bilo lako ići putevima koje si za mene odabrao. Tvoji putevi nisu bili nimalo laki. Bili su isprepleteni proturječnim osjećajima. Sve od duboke tuge do one najveće radosti. No isto tako, onaj prijelaz između te dvije krajnosti… Taj prijelaz bio je vrijedan svake prolivene suze, svakog trenutka u kojemu sam žalila, sumnjala, ljutila se na Tebe i govorila Ti kako ponekad poželim da Te nikada nisam upoznala. Priznat ću Tebi, sebi i svima bilo kad i bilo gdje da je svaka moja muka vrijedila jer… Ništa se ne može mjeriti, opisati ili usporediti s mjestom na kojemu se sada nalazim. Priznajem Ti da sam blagoslovljena što Te poznajem.

Bože, Gospodine, Oče, Učitelju… Često odustajemo od Tebe jer nam putevi kojima nas znaš voditi nisu laki. No ne shvaćamo da odustajemo lako. Ne vidimo konačan cilj, već samo ono što se nalazi točno ispred nas. Ali da je vjerovati lako, u Tebe bi vjerovao svatko.

Zato Te molim, prije svega za druge, a onda tek za samu sebe, da Tvoja milost koja je dotakla nas vjernike nikada ne izblijedi. Nemoj nam dopustiti da odlutamo. Pritisni nas i povuci natrag k sebi svaki put kad primijetiš da se nešto unutar nas komeša i prkosi Tvom prisustvu. Slomi nas svaki put, ali molim Te, svaki nas put ponovno i izgradi. Promijeni nas na bolje.

Amen.

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite,

jerkovic.monika@gmail.com

„Duša je bez Boga mrtva. Svaki čovjek bez Boga ima mrtvu dušu. Mrtvoga oplakuješ. Ali još više trebaš plakati nad grešnikom, bezbožnikom i nevjernikom. Oplakuješ tijelo od kojega se odvojila duša, ali zašto ne plačeš nad dušom od koje se udaljio Bog?“ – sv. Augustin

Lutam. Ne znam gdje lutam niti što točno tražim, ali osjećam da lutam. I griješim. Mnogo griješim. Što zbog neznanja, što zbog vlastite slabosti. Ne borim se. Prepuštam se i činim ono što znam da ne bih smjela niti trebala činiti. Lutam. I griješim. Vrtim se u krug.

Osuđujem. Osuđujem ljude koji griješe na drugačiji način od mene. Ali i oni i ja griješimo. To ne vidim. Zašto onda osuđujem druge? Zašto ne osuđujem samu sebe?

Znam da, iako lutam i udaljena sam od Njega, Bog nije daleko. On me stvorio. Nije me samo stvorio i otišao, napustio me. On je uvijek tu. Ali ja nisam. Ja sam otišla od Njega. Ja sam se udaljila od Njega. Ja lutam, a ne On. On je uvijek u mom srcu. Moje je tijelo Njegov hram. Moja duša pripada Njemu. Ali tijelo i misli lutaju, lutaju, lutaju… Uvijek lutaju. I što se dalje odmiču, to im se Bog sve više i više približava. Toga se bojim. Bojim se vidjeti koliko je široka, duboka, duga i visoka Njegova ljubav. Jer ako vidim, postat ću svjesna svega što sam učinila. I osjećat ću sram. Sram jer sam gledala ono što nisam smjela gledati. Sram jer sam slobodno slušala ono što nisam smjela čuti. Sram jer sam mislila ono što nisam smjela misliti.

Lutam, osuđujem, bojim se i govorim da su mali grijesi koje imam. Ne shvaćam da se opravdavam. Zato govorim da ljudi žive s težim grijesima od mojih. Ti tvrdiš da su ti grijesi mali. Ne računaš da ih je puno. Ako možeš, izbroji. (misao sv. Augustina) Pokušavam izbrojiti sve grijehe koje imam. Doista ih je mnogo. Toliko mnogo da nisam shvatila trenutak u kojemu su se od malih pretvorili u velike i teške. Nisam shvatila trenutak u kojemu su posve opteretili moju dušu, toliko da sam se zbog njih udaljila od Boga i počela lutati.

Još uvijek se opravdavam. Govorim samoj sebi da te grijehe nisam počinila ja. Ali to sam sve bila ja. Nitko drugi osim mene. Nitko me nije natjerao na lutanje, odlutala sam sama. Nitko me nije natjerao na osuđivanje, osuđivala sam sama. Nitko me nije natjerao na strah, sramila sam se sama. Nitko me nije natjerao na opravdavanje, ali ja se još uvijek mahnito opravdavam.

Vrtim se u krug. Zbog svih grijeha koje sam ikada počinila, odlutala sam. To lutanje se s vremenom pretvorilo u naviku. Navika se s godinama pretvorila u nuždu. Zato se vrtim u krug.

Konačno shvaćam da je moje tijelo hram Duha Svetoga. Da sam ja hram Duha Svetoga. Prestajem lutati. Prestajem osuđivati. Prestajem se opravdavati. Prestajem se bojati. Ali nisam se prestala sramiti.

Možda je to pokora nas grešnika. Sram. Čisti, pulsirajući sram koji bi zahvatio naše misli i besramno se uselio u njih. No mi grešnici pokušavamo biti bolji. Mi već znamo kako je to lutati, griješiti i biti udaljen od Boga. I jedino što doista želimo jest više nikada ne proživjeti ono što smo već proživjeli. Zato se prestajemo sramiti i samo se trudimo. Trudimo se biti bolji, svim se srcem kajemo… Ali jednom kad počiniš grijeh, bez obzira koliko malen bio, posljedice koje on ostavi za sobom ostaju trajne. Neizbrisive. Sjećanje je gore od srama.

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite 🙂

jerkovic.monika@gmail.com

Mir i dobro svima! 🙂

Danas sam vam odlučila pokazati jednu od svojih molitava, koju sam napisala onda kada sam čitala misli sv. Augustina i shvatila da postoji mnogo toga što želim reći Bogu, svom Ocu. I svaki put kad iznova pročitam bilo koju svoju molitvu, drago mi je što sam ih imala potrebu zapisati jer ih na takav način mogu podijeliti i s drugima.

Sve molitve koje ćete čitati u sljedećih nekoliko dana inspirirane su nekom od misli sv. Augustina, koja će uvijek biti predstavljena na samom početku molitve. Također, imajte na umu činjenicu da su sve molitve veoma osobne i prije svega iskrene, stoga se zaista nadam da ćete se uspjeti pronaći barem u jednoj od njih, iako niti jedna od njih nije zamišljena kao molitva koju bi mogao moliti veći broj ljudi, već kao određena vrsta ispovijesti. Veselim se vašim doživljajima svojih molitava koje mi, kao i uvijek, možete poslati na mail (jerkovic.monika@gmail.com).

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite,

M.J.

„Jesi li molio i nije ti dano što si molio? Vjeruj Ocu. Dao bi ti da ti je koristilo.“ – sv. Augustin

Bože, koliko Te malo poštujem, kad od Tebe tražim samo zemaljska dobra, ali ne i trajne darove. Kad me u gotovo svakoj molitvi zaposjednu dvije različite gospodarice: oholost i sebičnost. Oholost mi svaki put govori da s Tobom mogu razgovarati sebično, a sebičnost mi svaki put govori da se prema Tebi smijem odnositi oholo. Iako je moja duša Tvoj hram, ponekad se čini da robuje svima, osim Tebi. Da služi svima, samo ne Tebi.

Moje se tijelo pomiče, ali noge mi svejedno propadaju. Često propadaju na mjesta na kojima Te nema. Ali svaki put kad imam osjećaj da se utapam, da propadam u dubine iz kojih ću se poslije veoma teško izvući, imam Te potrebu zazvati i reći: „Oče, padam! Molim te, podigni me! Molim te, Oče, spasi me!“ Iako se moje tijelo pomiče, noge mi propadaju, a moja duša služi svima osim Tebi, Ti ćeš uvijek biti Onaj kojega ću prvog zazvati. Uvijek ćeš biti Onaj kojega ću se prvog sjetiti. Jer u svojim dubinama moja duša, moje tijelo, moje sve znaju da si Ti jedini koji me može osloboditi. Moj Otkupitelj. Moj Osloboditelj. Moj Spasitelj. Moje Sve.

Želim biti sretna. U svakoj molitvi sebično Ti priznajem da želim biti sretna. Tragam za materijalnom srećom. Mislim da će me novac usrećiti. Ali novac me nikada nije učinio sretnom. Tragam za ljudima koji će me prihvaćati, koji će me voljeti. Mislim da će me tjelesna ljubav i prihvaćanje usrećiti. Ali ljudi me nikada nisu učinili sretnom. Nikada mi nisu mogli pružiti onakvu vrstu ljubavi koju si mi pružio Ti. Zašto onda od Tebe, Bože moj, u svakoj molitvi sebično tražim sreću? Zašto ne prestajem tražiti laž? Zašto slijepo ne mogu vidjeti istinu koja se nalazi točno ispred mojih zdravih očiju? Zato što ne želim. Zato što ponekad nisam svjesna toga da ću jednoga dana umrijeti i naći se u Tvojoj prisutnosti. Zato što Te još uvijek ne želim biti dostojna.

Noć je i razmišljam. Razmišljam i opterećujem svoju dušu kojekakvim bojaznima. Zastanem i promotrim tamu prazne prostorije. Osluhnem tišinu. Ponovno se prisjetim svega o čemu sam razmišljala. Suze mi kliznu niz lice. Svojim prijateljima rekla sam da Ti vjerujem, ali lagala sam. Molila sam Te za sreću i nisi mi je dao. Nisam Ti dopustila da mi pokažeš ispravan put. Vjerujem u Tebe, ali ponekad se pitam koliko Ti doista vjerujem.

Danas sam drugačija. Bože, Ti koji si bogatstvo moje duše, moj veliki dar i moje najveće obećanje… Tebe želim zamoliti za nešto. Želim te zamoliti da sav novac koji trebam dobiti u budućnosti pokloniš onima kojima je potrebniji jer… Što nema siromah, ako ima Boga? (misao sv. Augustina) Želim te zamoliti da se nikada ne smirim u lagodnom životu jer više nikada ne želim osjetiti oholost koju taj život donosi sa sobom. Želim te zamoliti za istinski mir i pravu sreću, za čisto srce i čiste misli. Želim te zamoliti da prekineš svako moje prijateljstvo sa smrtnim stvarima. Želim te zamoliti da izdržim u svojoj čistoći tijela, kako bih jednoga dana mogla biti dostojna čovjeka kojega ćeš mi staviti na put. Želim te zamoliti da mirno podnesem svaki gubitak jer niti jedan gubitak nije uistinu gubitak, već povratak. Povratak Tebi. Povratak Ocu. Želim te zamoliti za ljubav. Da ljubim svakog čovjeka jer u svakom se čovjeku nalazi dio Tebe. I kad bih ih ljubila sve, znala bih da ljubim veliki dio Tebe. Želim te zamoliti za život u istini. Ne želim više živjeti u ispraznosti. Ne želim biti sretna. Samo Ti želim vjerovati.

Amen.