Sveti Rimski prvomučenici – umrli su mučenički 64. godine. Naime, car Neron je dao zapaliti neke četvrti Rima da mu to bude inspiracija za stvaranje poezije. Rimljani su se oneraspoložili zbog toga, a car je svalio krivnju na kršćane. Dao je pogubiti mnoge Rimske kršćane o čemu svjedoči rimski pisac Tacit u svojim “Analima”, a i sveti Klement Rimski u svojoj “Poslanici Korinćanima”. Štovanje rimskih prvomučenika se razvilo usporedo sa štovanjem svetog Petra i Pavla.

Ti ljudima (Petru i Pavlu) što su proživjeli svet život pridošlo je veliko mnoštvo izabranika koji su radi ljubomore bili zlostavljani mnogim mukama i mučenjima i postali su nam najljepšim primjerom… Pogledajmo što je pred licem Stvoritelja našega lijepo, što li ugodno i milo. Uprimo svoje oči u krv Kristovu i vidimo kako je ona dragocjena Bogu, jer se proli za spasenje naše i donese svemu svijetu milost obraćenja.

Iz Poslanice Korinćanima svetog Klementa I.

Sveti Petar i Pavao – slave se jednim blagdanom da se označi njihova velika uloga u povijesti Crkve.

Sveti Petar – Šimun, sin Jonin i brat svetog Andrije apostola, ribar je iz Betsaide. Isus ga je pozvao u zbor apostola među kojima je uživao prvo mjesto. Evanđelja i Djela apostolska govore o Petru kao vodećoj ličnosti i neumornome navjestitelju Gospodina Isusa. Došao je prema predaji u Rim te postao prvim Rimskim biskupom. Umro je mučenički u vrijeme cara Nerona.

Sveti Pavao – je Savao iz Djela apostolskih kojeg je Gospodin pozvao na obraćenje, te mu povjerio naviještanje evanđelja među narodima. Pokršćanio je cijeli Mediteran utemeljujući mjesne crkve. U Rimu je podnio mučeništvo u vrijeme cara Nerona.

Ta nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori.               

2Pt 1, 16-18

Sveti Irenej Lionski – podrijetlom je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne. Glavni mu je učitelj bio sveti Polikarp, biskup Smirne. Napustio je svoj zavičaj i odselio se u Lyon, gdje je već u drugom stoljeću bila živa kršćanska zajednica. Irenej je bio prezbiter biskupa Potina kojeg je naslijedio na biskupskoj stolici. Djelovao je u Crkvi mirotvorno, osobito u vrijeme velike rasprave o slavljenju Uskrsa. Prema svetom Jeronimu i svetom Grguru Turonskom, Irenej je “život završio mučeništvom” u vrijeme cara Septimija Severa između 202. i 203. godine. Iza sebe je ostavio nekoliko teoloških djela u kojima razlaže vjeru Crkve. Neki ga zbog toga nazivaju ocem katoličke dogmatike. Danas se u starom Lyonu nalazi crkva svetog Ireneja koja čuva uspomenu na ovog velikog sveca i teologa.

Bog pak od ljudi traži služenje radi toga da ih obdari dobročinstvima, njih koji ustraju služeći njemu, budući da je dobar i milosrdan. Ukoliko naime Bog nikoga ne treba, utoliko pak čovjek treba zajedništvo s njime. Ovo je naime slava čovjekova: ustrajati i nadalje služiti Bogu. Radi toga je govorio Gospodin učenicima: “Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao!” Ovim je naznačio da time što ga slijede ne slave oni njega, već su oni proslavljeni time što slijede Sina Božjega. I opet: “Hoću da ondje gdje sam ja budu i oni da vide slavu moju!”

Sveti Irenej Lionski