Mir i dobro svima! 🙂

Gabriel Garcia Marquez gotovo je cijeli život proveo u uvjerenju da je život čarolija, sklop malenih povezanih niti koje donose čuda. Svijet u kojemu je njegov um živio – svijet pomiješan s mitovima, magijom i okrutnom realnošću – svakodnevno je opisivao u svojim tekstovima, koji su mu na koncu donijeli i Nobelovu nagradu za književnost.

Nakon bolne i duge bolesti, Gabriel Garcia Marquez preminuo je 17. travnja 2014. godine, u 88. godini života. Budući da se zbog raka od kojega je bolovao i početka Alzeheimerove bolesti bio prisiljen povući od jedine stvari koju je na ovom svijetu doista volio, još 2008. godine, prije nego li se u potpunosti odvojio od pisanja, svojim je prijateljima i čitateljima ostavio oproštajno pismo, dijeleći s njima na takav način posljednje misli koje su mu prolazile glavom dok je još uvijek bio uračunljiv i sjećao se svoga života. Jer je to oproštajno pismo bilo posljednje što je Gabriel u svojih blagoslovljenih 88 godina života napisao.

Nedugo nakon njegove smrti, sadržaj tog oproštajnog pisma proširio se cijelim svijetom i zagrijao srca svih ljudi koji su ga pročitali, bez obzira na to jesu li prije čitanja pisma bili upoznati sa sadržajima Gabrielovih romana ili ne. Jer, vidite… Postoje tekstovi koji zbog svoje ljepote riječi pomaknu nešto u vama, promijene jedan dio vas, a ostale slome na komadiće, i zbog kojih ste uvjereni da više ništa u vašem životu neće biti jednako i ponovno sastavljeno sve dok i posljednji čovjek na planeti Zemlji ne pročita taj tekst i ne osjeti ono što ste osjetili i vi. Oproštajno pismo koje je Gabriel, kršćanin koji se nikada nije sramio propovijedati o svom odnosu s Bogom, simbolično nazvao Kad bi Bog upravo je jedan od takvih tekstova.

„Kad bi Bog barem na sekundu zaboravio u što sam se pretvorio i poklonio mi još nekoliko godina života, te bih godine iskoristio najbolje što mogu.

Vjerojatno ne bih naglas izgovorio sve o čemu razmišljam, ali bih sasvim sigurno pažljivije odabrao riječi koje će izaći kroz moja usta. Znam da više ne bih cijenio stvari prema njihovoj vrijednosti, već njihovom značenju. Ne bih dugo spavao, više bih sanjao, jer sada znam da sa svakom minutom koju provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kad bi drugi stali, bio bih budan dok bi drugi i dalje spavali.

Kad bi mi Bog poklonio još nekoliko godina života, proveo bih te godine ležeći na suncu, predajući mu na milost ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu.

Upozorio bih sve ljude da griješe kad kažu da se prestajemo zaljubljivati onda kada ostarimo jer niti ne slute da ustvari starimo onda kada se prestajemo zaljubljivati i dijeliti ljubav. Djeci bih poklonio krila, ali i slobodu da sama nauče letjeti. Starim bih ljudima rekao da smrt ne dolazi sa starošću, već zaboravljanjem.

Naučio sam da svi želimo živjeti na vrhu planine, a ne shvaćamo da se istinska sreća nalazi u putu i načinu na koji se penjemo uz liticu. Naučio sam da će maleni prsti tek rođenog djeteta koji obavijaju očev dugačak prst zauvijek držati taj njegov prst i na takav način oca zarobiti za cijeli život. Naučio sam da čovjek ima pravo i obavezu gledati drugo ljudsko biće s visine samo onda kada mu daje ruku kako bi mu pomogao da se podigne s tla.

Govorite samo ono što osjećate, a ne ono što mislite. Jezik upotrijebite za riječi ljubavi.

Kad bih znao da je danas posljednji trenutak u kojemu ću te imati priliku promatrati kako mirno spavaš, zagrlio bih te iz sve snage i molio se Bogu da mi dopusti biti anđelom čuvarom tvoje duše. Kad bih znao da je ovo posljednji trenutak moga života u kojemu ću te vidjeti, rekao bih ti… Volim te. Uvijek postoji sutra i Bog nam svaki dan iznova daje priliku da popravimo stvari, ali ako griješim i ako je danas jedino što još uvijek imam, želim ti reći koliko te mnogo volim i da te nikada neću zaboraviti, gdje god pošao.

Bio čovjek mlad ili star, sutra nikome nije zagarantirano.

Danas je možda vaš posljednji dan s onima koje volite i baš zato ne smijete čekati. Učinite to danas jer vam sutra možda nikada neće stići.

Uvjeren sam da će vam biti žao svake propuštene prilike u kojoj ste danas nekome mogli pokloniti svoj poljubac, osmijeh ili tek običan zagrljaj – jer ste bili prezaposleni svojim voljenima ispuniti posljednje želje. Zato pronađite vremena i recite im žao mi je, oprosti mi, molim i hvala ti… I sve druge riječi ljubavi koje poznajete.

Nitko vas neće pamtiti po mislima koje ste skrivali. Zato zamolite Boga za mudrost i snagu da ih izrazite.

Pokažite svojim prijateljima i voljenima koliko su vam važni.

S mnogo ljubavi,

Vaš prijatelj,

Gabriel Garcia Marquez“

Ovo pismo nije prepisano u cijelosti jer je na internetu veoma teško pronaći originalan sadržaj Gabrielovih posljednjih riječi. Ali i ovo malo što je prepisano nekako vas uspije natjerati da na trenutak zastanete, osvrnete se oko sebe i zapitate u kojem se smjeru kreće vaš život.

Trenutno smo u korizmi, dobu u kojemu imamo savršenu priliku približiti se Bogu, dijeliti ljubav s bližnjima, ispraviti propuštene prilike, pomiriti se s onima koje je naša ljutnja povrijedila i zakrpati otvorene rane. I baš kako kaže Gabriel Garcia Marquez, nemojte čekati jer sutra nikome nije zagarantirano. I jer nam Bog sa svakim novim danom našega života daje priliku za ponovni pokušaj. Daje nam priliku da postanemo bolji, da budemo bolji.

Ljudi se često pitaju koje im poklone Bog daje, slijepo ne shvaćajući da je njihov život, njihovo postojanje, Njegov najveći poklon. Već samo zato što smo živi trebamo Mu biti zahvalni. Ali ne. Mi život češće uzimamo zdravo za gotovo, nego li ga doista živimo.

Rijetki od nas na ovom svijetu dobiju priliku učiniti nešto epsko i veliko, utjecati na puls javnosti, ali mi ostali… Možda ne možemo činiti velika djela, ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju, kako nas je naučila Majka Tereza.

I zato danas, baš u ovom trenutku, odlučite promijeniti nešto, učiniti neko maleno djelo s velikom ljubavlju. Tijekom korizme odlučite se odreći svoga ega, a ne besmislenih stvari kojih se u bilo koje godišnje doba možete odreći. Odlučite promijeniti svoj život na bolje. Nije važno što je korizma već počela. Ona je ionako samo simboličan naziv za odricanje svojih slabosti zbog ljubavi prema Bogu.

Zavolite Boga, ali prije nego li zavolite Oca, zavolite sami sebe, sa svim svojim manama i vrlinama. Zavolite i svoju mutnu prošlost, kao i sumnjivu sadašnjost. Zavolite svaki dio sebe jer se u svakom dijelu vas nalazi i dio Boga.

Vi ste predivni. Da, baš vi koji upravo ovo čitate. Predivni ste. Divno je što postojite. I svaki dio vas je važan i bitan, i jednako prekrasan kao i sve ostalo na vama. Upravo takvi kakvi jeste, predivni ste. Jedinstveni. Nitko na ovom svijetu nije poput vas. Posebni ste. Volite se.

Niste sami. Bog hoda s vama i pazi na svaki vaš korak. Gleda vas s neba i promatra sve što činite. Poznate su mu sve vaše molitve, misli i osjećaji. Niste sami. Nikada niti nećete biti sami. Zavolite se baš kao što vas i Otac voli. On sluša i brine. Tu je.

A sad otiđite u svijet i činite malena djela s velikom ljubavlju. Cijenite svoj, baš kao i živote drugih ljudi. Odrecite se svoga ega. Molite se Bogu da vas slomi i nauči poniznosti.

Ovu korizmu, počevši od sada, provedite u približavanju Istini.

S velikom ljubavlju,

jerkovic.monika@gmail.com

„U nevoljama Bog obogaćuje svoje voljene duše s najvećim milostima.“ – sv. Franjo

Mir i dobro svima! 🙂

Vjernim čitateljima ove kolumne, koji su se pitali zašto sam imala pauzu pisanja novih tekstova dugu pet tjedana, želim poručiti da sam od pet tjedana pauze dva tjedna provela bolesna i prehlađena, a ostala tri pokušavala pronaći temu o kojoj bih mogla pisati ili pak smisliti molitvu koja bi bila dostojna, prije svega, moga Oca, a zatim i vas. Na koncu je tema, kako to obično biva u mom životu, pronašla mene, a ne ja nju.

Nakratko ću se osvrnuti na posljednju rečenicu svoga uvoda. O tome kako je tema pronašla mene, a ne ja nju.

Kad je u pitanju moj život, rijetki su trenutci u kojima ću u potpunosti predati svoj život u Božje ruke. Priznajem da sam jedna od onih koji misle da će probleme najbolje moći riješiti samostalno, vlastitim promišljanjem i zaključivanjem. Općenito govoreći, kad se u mom životu pojavi nekakav problem, posljednja stvar koju ću učiniti jest zamoliti svog Oca za pomoć. Doslovno mi nikad ne padne na pamet tijekom molitve reći: „Oče, imam problem koji ne mogu riješiti sama. Molim Te, pomozi mi. Pokloni mi svoju milost i mudrost. Pokloni mi strpljenje koje mi je toliko potrebno.“ Nikad. Doslovno.

Zanemarivši sve ostale probleme koje sam imala u životu, onaj koji se oduvijek posebno isticao bio je povezan s obećanjima koja mi framaši svake godine iznova dajemo. Jedno od tih obećanja također je i obećanje poniznosti.

Iako sam na Frami tako reći već nekoliko godina, nikada nisam dala obećanja. Sve do ove godine nisam čak niti htjela biti primljena u bratstvo. Zašto? Jednostavno: znala sam da to neću učiniti iskrenim srcem. Budući da se u mom srcu nalazi Bog, mogla sam lagati svima, ali Njemu ne. Zato se nisam htjela pretvarati, već sam čekala onaj pravi trenutak. Trenutak za koji sam se nadala da će jednoga dana doći, ali sam se također pomirila i sa činjenicom da možda nikada neće doći. Na moju sreću, došao je. Bio je to onaj trenutak u kojemu sam shvatila da me nitko nikada neće voljeti više od moga Oca.

S tim trenutkom u mom je životu došla i potreba za prijateljstvom s Bogom. Htjela sam Mu se približiti na bilo koji način, a pošto sam već bila upoznata s Framom, najprije sam se odlučila ponovno uključiti u takvu vrstu vjerske zajednice. Možda je na takvu moju odluku utjecala i činjenica što sam već znala što sve mogu očekivati od Frame, ne znam. Nije niti bitno. Zato se vratimo na ono što ipak jest bitno.

Dakle, obećanja. 🙂

Na ovoj ste stranici prošle godine imali priliku pročitati osvrt na obećanja Frame Siget. Na fotografijama priloženima uz osvrt imali ste čak i priliku vidjeti moju malenkost kako rame uz rame sa svojim najboljim prijateljem u rukama nosi svijeću i korača prema oltaru. Ali tehnički detalji sada uopće nisu važni. S druge pak strane, važno je napomenuti kako je to bio prvi put u mom životu u kojemu sam ozbiljno razmišljala o obećanjima i shvatila da ih iduće godine, dakle ove 2015. godine, želim dati zajedno s ostalom braćom i sestrama.

No razmišljanje nije ostalo samo na tome. Kao manijakalno opsjednuta osoba za dobrim pripremama i držanjem apsolutno svih konaca isključivo u svojim rukama, odlučila sam godinu dana prije davanja službenih obećanja u sebi dati ona neslužbena. Jednostavnije rečeno, odlučila sam godinu dana pokušati živjeti životom kojim je živio sv. Franjo. Zašto? Htjela sam vidjeti kako će to biti onda kada službeno i pred svjedocima kažem obećajem.

Nemojte misliti da je davanje obećanja, bilo službenih ili pak onih neslužbenih, nama framašima nešto što mi olako shvaćamo. Jer nije i jer ne shvaćamo. Obećanja sa sobom nose i prikladnu težinu odgovornosti, s kojom nije uvijek lako živjeti. Upravo iz tog razloga svakom framašu jedno od obećanja predstavlja određenu vrstu problema. Obećanje koje je meni osobno predstavljalo najveći problem bilo je obećanje, kako sam već prije napisala, poniznosti.

Prije detaljnog analiziranja i proučavanja samog pojma i definicije poniznosti, životne okolnosti natjerale su me da doznam za dvije rečenice.

1. Poniznost je najteža vrlina za postići jer najteže umire dobro mišljenje o samome sebi.
2. Predati svoj život u Božje ruke najveća je poniznost koja postoji.

Te rečenice nije napisao sv. Augustin, ako ste to kojim slučajem pomislili zbog mog favoriziranja njegovih misli. Ne, te rečenice pripadaju Majki Terezi. I kao takve, postale su moja mantra, moja stijena, moj kamen temeljac. Stvari su otišle toliko daleko da sam te rečenice uklesala u samu srž svoga mozga i rekla sama sebi da ako neću moći biti poput osobe koja je imala dovoljno poniznosti za smišljanje takvih vrsta rečenica, onda zasigurno nikada niti neću moći biti ponizna. Što se već na početku kosilo s definicijom poniznosti. Naime, poniznost ne poznaje aroganciju.

Kako su dani, tjedni, mjeseci prolazili, a ja sve više i više shvaćala da – a) očigledno nisam dovoljno sposobna za potpuni slom svoga ega i b) očigledno nikada neću moći u potpunosti predati svoj život u Božje ruke – iako sam na svakom klanjanju, u svakoj molitvi i poslije svake ispovijedi Boga molila za poniznost… A ona nije dolazila… Jednostavno nije dolazila… Jer da je došla, ne bi li ja toga bila svjesna? Ne bi li to drugi primijetili? Ne bi li se to nekako vidjelo? Jednostavno nije dolazila… Da sam ponizna, ne bi li se moj život drastično promijenio ili tako nešto? Jednostavno nije dolazila… Što ako se nisam dovoljno molila? Što ako sam pretjerala? Što ako nešto radim pogrešno? Što ako sve radim pogrešno?

To je bio trenutak u kojemu sam odustala. Zašto? Jer sam shvatila da sam doista i apsolutno SVE radila pogrešno. Zašto? Zato što sam imala problem za koji sam bila uvjerena da ću ga moći samostalno riješiti, bez pomoći svoga Oca. Zato što sam shvatila da iako sam se molila za poniznost, nisam se molila za to da JA budem ponizna. 🙂

Vratimo se ponovno na početak i onu rečenicu u kojoj je tema pronašla mene, a ne ja nju. Točnije, vratimo se još više na početak i onaj dio u kojemu sam napisala kako sam tri tjedna pokušavala smisliti ono što ću ovdje napisati.

Bila su to veoma teška tri tjedna, koliko za moju dušu toliko i za moj život. Što je ustvari smiješno jer se upravo tijekom ta tri tjedna moj život nije mogao činiti savršenijim. Nekako se sve poklopilo, sve je sjelo na svoje mjesto, određeni ljudi uskovitlali su moju svakodnevicu baš u pravom trenutku, dečko koji mi se luđački sviđao konačno je postao oličenje osobe s kojom sam se mogla zamisliti u budućnosti, moja obitelj prvi se put nije činila napornom i onako dosadnom kako se obično zna činiti djevojci koja potajno razmišlja o vlastitom stanu, iako tehnički veoma dobro zna da se to u skorije vrijeme neće dogoditi zbog xy razloga, ali ona se i dalje nada jer nada umire posljednja ili su joj barem tako rekli…

Zamislite svijet u kojemu je sve idealno, u kojemu imate sve, ali baš sve o čemu ste ikada maštali? Zamislite to, tu sliku. Uzmite trenutak i doista to zamislite. Svi vaši snovi, sva vaša nadanja… Ostvareni! Događa se! I da, događa se upravo vama!

Poslovna prilika – DA, gdje trebam potpisati? Prijatelji – DA, nekome je konačno stalo do toga da me svaki dan imati potrebu zvati na druženje! Dečko – DA, neću ostati sama i okružena s deset mačaka! Obitelj – DA, ne mogu vjerovati da ću možda dobiti vlastiti stan koji ću, doduše, dijeliti sa sestrom, ali je najbliže vlastitom nego ikada prije!

Gdje vam je kraj? 🙂

Reći ću vam gdje je meni osobno bio kraj.

Kraj se dogodio one sekunde u kojoj sam shvatila da se u tome svemu nije nalazio Bog, moj Otac, moja Istina, moje Srce, moje Sve.

Možda se činilo kao da sam imala sve, ali to nije bilo Sve jer u svemu što sam imala nigdje nisam osjećala Božju ljubav. I to je bilo jedino što mi je nedostajalo u toj slici. Ljubav. Ali onakva vrsta ljubavi koja donosi pravi mir i istinsku sreću.

Već tada sam znala što moram učiniti, iako priznajem da mi je to strahovito teško padalo. Toliko teško da mi je u doslovnom smislu riječi pao imunitet i razboljela sam se. Naime, morala sam pustiti. Sve što sam imala, morala sam ostaviti. Jer sam znala da ako jednoga dana doista želim biti sretna, ta će sreća morati doći od Boga. 🙂

Što se dogodilo kad sam ostavila sve? Kad sam pustila?

Sjećate li se vlastite zamišljene slike? A sad zamislite tu sliku kako se otkriva u pravom svjetlu, kako vam otkriva svoju pravu prirodu.

Poslovna prilika više se ne čini toliko idealnom, zar ne? Ljudi koje ste smatrali prijateljima ipak nisu u svakom trenutku bili tu za vas, zar ne? Možda ste ih ipak previše idealizirali samo zato što ste imali gotovo očajničku potrebu za prihvaćanjem? I taj dečko ili cura… Čini se da nisu bili pretjerano iskreni prema vama, zar ne? Gotovo kao da su izmislili jedan novi život, kreiran samo za vas i vaš ukus? A tek obitelj! Znate kako se kaže: ako nije naporna, nije joj dovoljno stalo. 🙂

Nemojte se dati zavarati. Iskušenja i napasti vrebaju iza svakog ugla. I svaka će napast biti privlačnija od one druge. Često ćete imati osjećaj da je to Božje milosrđe, da je Bog odlučio uslišati svaku vašu molitvu. Ali kako ćete spoznati istinu? U tišini.

Tišina ne laže. Pogotovo ne ona tišina koja dolazi iz samog središta vašega srca.

Osluhnite svoje srce. Upijte tu tišinu. Hranite se njome minimalno dva sata. Ako ćete u toj tišini još uvijek imati osjećaj da je u vašem životu sve u redu, ako ćete se osjećati voljeno i smireno, tada ćete znati da je ono što vam se događa od Boga. Ali ako ćete unutar sebe osjetiti i najmanje zrnce nemira, tada znajte da to nije Božja milost. Jer Božja milost poznaje samo ljubav. A gdje postoji ljubav, ne može postojati ništa ružno ili nemirno. J

Vratimo se ponovno na dio u kojemu je tema pronašla mene, a ne ja nju. Sjećate li se kako sam napisala da sam se mahnito molila za poniznost?

Kada sam shvatila da sve što mi se u životu događa nije od Boga, shvatila sam i… Ovo je citat iz moje molitve.

Oče, čini se kao da u životu trenutno imam sve. Ali ne želim ništa od toga. Ne želim ništa od onoga što imam jer Te ne osjećam u tome. Uzmi mi sve. Molim Te, uzmi mi sve. Jedino što doista želim Tvoja je ljubav. Ništa mi drugo nije potrebno. Bez Tvoje ljubavi ništa ionako nema smisla.

A onda sam, nakon kratkog razmišljanja, nadodala…

Oče, ne znam jesam li ti ikada rekla nešto poniznije.

Primjećujete li što se dogodilo? Sv. Franjo je to veoma lijepo sročio.

„U nevoljama Bog obogaćuje svoje voljene duše s najvećim milostima.“

Milost koju sam ja dobila je to što sam prvi put u životu bila doista ponizna. I osjećala sam to. I bio je to najdivniji osjećaj u mom životu.

Štošta sam naučila iz toga. Također sam stvorila i vlastite rečenice o tome. 🙂

1. Poniznost je najteža vrlina za postići jer je najteže živjeti životom u kojemu je Božja ljubav dovoljna.
2. Da bismo predali svoj život u Božje ruke, najprije moramo otvoriti svoje srce.
3. Posao u kojemu nemaš vremena odvojiti barem dvadeset minuta dnevno za molitvu nije posao kojim bi se trebao baviti.
4. Prijatelji koji te barem jedanput dnevno neće pitati kako si nisu ti prijatelji.
5. Dečko/cura koji ti barem jedanput dnevno neće reći koliko su sretni i blagoslovljeni što si dio njihovog života nisu osobe o kojima bi trebao razmišljati kao o potencijalnim kandidatima za vezu.
6. Kad se vaš život čini savršenim, uvjeravam vas da nešto ipak nije u redu. Upravo su nesavršenosti ono što naš život čini savršenim.
7. Ako vam se obitelj prestane činiti napornom, to je najveći znak za uzbunu. 🙂

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite i s velikom ljubavlju,

jerkovic.monika@gmail.com

„Takvo je, da, takvo, upravo takvo je ljudsko srce, toliko zaslijepljeno i tromo, sramotno i nedostojno, pa želi ostati skriveno, ali ne želi da u njemu bilo što ostane skriveno.“ – sv. Augustin

Mir i dobro svima! 🙂

Danas ću vam ispričati priču o jednom srcu koje je pronašlo drugo, toliko slično sebi, ali opet i posve različito od njega.

1. Srce upoznaje drugo srce.

ON: Jesi li ikada ikoga voljela, u ljubavnom smislu? Ali mislim stvarno voljela.

JA: Ne znam jesam li emocionalno spremna za takvu vrstu ljubavi. Jesi li ti?

ON: Jesam.

JA: Kako si znao da je riječ o ljubavi?

ON: Nisam htio da bilo tko drugi bude u njezinom srcu, drži je u naručju, bude onaj koga će ona voljeti. Nisam htio da bilo tko drugi zauzme moje mjesto.

JA: To nije bila ljubav.

ON: Zašto to kažeš?

JA: Jer o ljubavi ne razmišljam na jednak način poput tebe. Osobno, vjerujem da se u našim srcima nalazi Bog. Također vjerujem da upravo zbog toga trebamo voljeti svakog čovjeka. Ali opet, među gomilom tih srdaca koje trebamo voljeti, uvijek ćemo pronaći ono jedno srce koje će savršeno odgovarati našemu. Poput slagalice kojoj je nedostajao posljednji dio kako bi slika bila potpuna. I jednom kad pronađemo takvo srce, zbog spoznaje da trebamo voljeti svakog čovjeka, to srce voljet ćemo za nijansu snažnije od ostalih. Ono u čemu se naša mišljenja razlikuju je činjenica da ja vjerujem kako kad se između dva srca razvije ljubav, ona čista i iskrena ljubav koja je ustvari bezuvjetno prihvaćanje, prihvaćanje svih mana i vrlina bez ikakve namjere osim one da sve to zajedno volimo… Vidiš, ja vjerujem da je takva ljubav vječna, da nikada ne može prestati ili nestati. Jer, kako je to moguće, da nešto toliko snažno jednoga dana samo tako nestane?

ON: Nije moguće.

JA: Upravo tako! A kad te takva osoba zagrli, u njezinom ćeš zagrljaju napraviti maleno gnijezdo. I to gnijezdo bit će samo tvoje jer ćeš znati da na tom mjestu trebaš biti zauvijek. Jer ćeš znati da je to mjesto tvoj dom, da tamo pripadaš. Nazovi me ludom romantičarkom, ali osobno vjerujem da takvu vrstu ljubavi pronađeš samo jednom u životu. To je naš poklon od Boga. I takva ljubav je obostrana. Jednostavno nije moguće na takav način voljeti nekoga tko jednako snažno ne voli tebe. Mislim, kako bi uopće mogao? Ljubav je uzajamno davanje i građenje, ohrabrivanje i poticanje. Na Frami pjevamo da je ljubav strpljiva i dobrostiva, da ne zavidi, ne hvali se i ne oholi, da nije nepristojna, da se ne opravdava, da oprašta i zlo zaboravlja. Da podnosi apsolutno sve. Dakle, ne može nestati ili biti jednostrana.

2. Srce razmišlja može li voljeti drugo srce.

ON: Najveća sreća u životu je pronalazak osobe koja tebe voli na jednak način na koji ti voliš nju. Imao sam takvu osobu.

JA: Nisi. Već smo razgovarali o ljubavi. Da si je osjetio, doista osjetio, ta osoba još uvijek bi bila pored tebe.

ON: S kim ćeš ti provesti ostatak svoga života?

JA: S osobom koja će me voljeti, a ne osobom koju ću morati impresionirati da bi me zavoljela.

ON: U tome je razlika između nas dvoje. Ti cijeniš i voliš samu sebe.

JA: Kako itko tko vjeruje u Boga može ne voljeti samoga sebe?

3. Srce primjećuje promjenu u drugom srcu.

JA: Meni je drago što te vidim. Svaki put kad te vidim, nasmiješim se bez nekog posebnog razloga.

ON: Ovo mi je uljepšalo dan. Odmah je sve ružno nestalo.

JA: Znaš, nikad nije prekasno biti osoba kakva želiš biti. Svaki dan tvoga života je poklon. Cijeni ga i iskoristi na najbolji mogući način.

ON: Bojim se.

 Ova malena priča koja je, prije svega, izmišljena, metaforički napisana i djelomično kreirana prema mom osobnom iskustvu, dovela vas je do jezgre svakog problema.

STRAH.

Koliki su moji odnosi s ljudima propali upravo zbog straha. Koliko sam propuštenih prilika imala upravo zbog straha. Koliko sam propuštenih zagrljaja doživjela upravo zbog straha. Koliko puta nisam priznala pogrešku upravo zbog straha. Koliko se puta nekome nisam ispričala upravo zbog straha. Koliko sam puta pristala na zlo ili ga svjesno počinila upravo zbog straha.

Koliko me puta strah spriječio da govorim istinu i ništa osim istine. Koliko sam progutanih riječi ljubavi imala upravo zbog tog straha. Koliko sam puta mogla učiniti više od onoga što sam učinila, a što nisam učinila upravo zbog straha.

Koliko sam toga izgubila zbog straha. Koliko toga propustila. Koliko toga ne rekla i poslije se kajala.

A trebala sam sve to. Nisam se trebala bojati. Umjesto toga, samo sam trebala vjerovati.

STRAH NIJE OD BOGA.

Kada sam to shvatila, prestala sam se bojati. Strah u mom srcu više ne postoji. Neka ne postoji niti u vašima.

Neka se ne bojite reći volim te onda kada osjećate da trebate. Neka vas ne bude strah govoriti riječi ljubavi svaki dan, i to po nekoliko puta, ako je potrebno. Neka se ne bojite to pokazati sitnicama, koliko vam je doista stalo. Neka se ne osjećate loše ako druga osoba to neće cijeniti ili vam pokazati koliko ju je takvo što uistinu dirnulo. Neka vas ne sprječava hladno srce. I najtvrđa se srca lome zbog dobrote. I kamenje se prije ili kasnije zdrobi. Čak i oni koji na početku govore da nikada neće popustiti, nikada oprostiti, na koncu uvijek popuste i oproste. Vjerujte Bogu. Nemojte odustati. Barem pokušajte.

Vi otvorite svoja srca, a za ostale ćete lako. Jer jednom kad otvorite svoja srca ljubavi, više neće biti propuštenih prilika, razmišljanja što bi bilo kad bi bilo, kako je moglo biti, jesam li ili nisam trebao… Ljubav pokreće sve na ovom svijetu jer kad i ako imate ili doživite ljubav, imat ćete sve, vjerovali ili ne.

Zamislite samo… Jedan maleni, običan da u vašim srcima dijeli vas od toga da osjetite nešto prekrasno. Neka zaboravite strah. Prepustite se Bogu. Neka Otac vodi vaš život. Vjerujte da će vam On donijeti samo ono što je najbolje za vas. Kad će vam dani biti grozni, vjerujte da vam priprema nešto bolje. Dopustite Njemu da napiše vašu ljubavnu priču. I bit će to najiskrenija priča vašeg života. Samo vjerujte.

Ali izbacite strah, kako biste mogli napraviti mjesto za ljubav. U ljubavi strah ne postoji. Ne postoje niti sram, niti suzdržavanje, koje strah često povlači za sobom. Ne postoji ništa osim dobrote.

Volite i dopustite sami sebi da budete voljeni. Nije lako, znam. Koliko zidova imate vi, toliko sam ih imala i ja. Ali vjera ruši svaki zid. Naš Otac umjesto zidova gradi mjesto ispunjeno ljubavlju. A ljubav koju ćete vi osjetiti upravo zbog tog rušenja, srušit će zidove svakog čovjeka kojega će vam Bog poslati. I tako će nastati vaša životna priča. Tako je nastala i moja. 🙂

Blagoslovljeno vam bilo sve što činite i s velikom ljubavlju,

jerkovic.monika@gmail.com