Mir i dobro svima! 🙂

Nedavno me prijateljica, koju već mjesecima pokušavam nagovoriti da sa mnom ode barem na jednu nedjeljnu misu, a koja je između mog nagovaranja i dvoumljenja oko toga treba li otići na Svetu misu ili ne pročitala svaki tekst moje kolumne, pitala: „U prvom tekstu svoje kolumne napisala si da ne možeš lagati i napisati kako u potpunosti poznaješ Boga, ali poznaješ li Ga sada ipak malo bolje nego prije?“ Kada sam joj odgovorila da poznajem, pitala me: „Kako si Ga upoznala? Što si sve naučila od Njega? To je ono o čemu ja želim čitati. Čemu nas Bog uopće može podučiti?“ Zato sam u nadi da će ovaj moj tekst barem jednu ili više duša približiti Bogu odlučila javno odgovoriti na njezina pitanja.

Prvo čemu me Bog podučio jest strpljenju. Ne pitajte me kako sam se pomirila s tim da ću poput kakvog kopača zlata, prije nego li doista dođem do zlata, morati najprije iskopati mnogo bespotrebnog pijeska jer će moj odgovor uvijek glasiti jedva. Jedva sam se pomirila sa činjenicom da ako želim plodove, moram za njih mnogo raditi i još više moliti. Ali kako sam znala da će plodovi na koncu doista doći, a zlato se prije ili kasnije pokazati? To je barem lako. Vjerovala sam.

Dakle, prije nego li doista upoznate Boga, morate najprije vjerovati u Njega. Zvuči jednostavno? Nije baš toliko, koliko vam se sada čini. Zašto? Zato što vjerovanje u Boga znači i predstavlja mnogo više od tek običnog vjerujem u Boga. Vjerovanje u Boga je nusproizvod nastojanja da živite prema evanđelju. Što bi značilo… Prije nego li doista povjerujete u Boga, morate se najprije odlučiti živjeti prema Njegovim riječima. Sad se vi zasigurno pitate ne bi li trebalo biti obrnuto? Ne biste li najprije trebali povjerovati u Boga, a onda tek željeti živjeti prema Njegovim riječima? Ali ja vas pitam… Kako možete vjerovati u nešto što ne poznajete, barem donekle ili minimalno?

Ako želite doista upoznati Boga, morate najprije vjerovati u Njega. A povjerovat ćete u Njega tek kad Ga malo bolje upoznate. Ne poznajem niti jedno mjesto koje je za takvo što bolje od crkve ili odlaska na Svetu misu. Na Svetoj misi imate priliku poslušati Božju Riječ preko čitanja iz evanđelja. Kroz propovijed svećenika imate priliku doznati za način na koji se Božja Riječ može protumačiti ili upotrijebiti u današnjem, suvremenom svijetu. Imate priliku shvatiti zašto se za evanđelje kaže da je nepresušno. Imate priliku metaforički Bogu dati ime i prezime, kako bi se reklo. Imate Ga priliku barem donekle upoznati. A to donekle upoznati, dovest će vas do želje da živite prema Njegovim riječima. Želja da živite prema Njegovim riječima dovest će vas do vjere u Njega. Vjera u Njega dovest će vas do prijateljstva, poznanstva s Njim.

Vjera ne nastaje ili ne dolazi preko noći. Istinska vjera u Boga gradi se i stvara godinama, a ponekad nam čak niti godine nisu dovoljne za takvo što. Jer vjerovati u Boga, smatrati Boga svojim prijateljem i priznavati Ga kao svoga Oca, znači vjerovati u nešto što nikada nećemo moći vidjeti ili dodirnuti, ali svejedno vjerovati u ono što ćemo osjećati i u ono što će On učiniti za nas. Znači pronaći smisao i svrhu života kroz priznavanje Njegovog postojanja. A kako dolazimo do priznavanja Njegovog postojanja? Kroz suočavanje sa činjenicom da smo mi sami po sebi bezvrijedni i veoma maleni. To je druga stvar kojoj me Bog podučio. Naučio me kako biti ponizna.

Prošli tjedan, kroz određena nemila događanja u svom životu, shvatila sam da je poniznost mogućnost da samostalno odaberemo kome ćemo služiti: Bogu ili nama samima. Osobno vjerujem da je svaki čovjek na ovom svijetu stvoren od istoga Oca i poslan ovdje s nekim razlogom. Također vjerujem da ono što donosi dobro meni, donosi dobro i svim ostalim ljudima. Dakle, ako je meni osobno desetero različitih ljudi reklo Monika, tvoje ponašanje nije bilo prihvatljivo to onda znači da moje ponašanje doista nije bilo prihvatljivo. Nakon nekolikosatnog razmišljanja, u takvoj situaciji nije se činilo poštenim, uza sve u što vjerujem, forsirati vlastiti ego, suprotstavljati se i govoriti kako moje ponašanje ipak jest bilo prihvatljivo. Pred mene je tada bila stavljena mogućnost: služiti Bogu ili služiti svom egu. Zato je moja odluka bila služiti Bogu. Zadala sam konačan udarac svom egu i odabrala živjeti životom u kojemu ima mjesta samo za Boga.

Što me dovodi do treće stvari kojoj me Bog podučio, a to je mogućnost izbora. Vidite, baš kao i poniznost, grijeh je nešto na što se samostalno odlučujemo. Nije se laž u našim životima dogodila sama od sebe. Ne, mi smo se odlučili lagati. Možda smo svima rekli da naše namjere nisu bile loše jer je ono što smo rekli bila istina, ali istina koja je izrečena s lošim namjerama gora je od svake laži. Pravo na kritiziranje drugog ljudskog bića ima samo onaj koji tom ljudskom biću doista, od srca i iskreno želi pomoći. Mogućnost izbora koju je Bog stavio pred nas je sposobnost da se rukama i nogama borimo protiv grijeha koji ne uništavaju samo naše duše, već i naše živote, kao i sposobnost da ne gubimo glave zbog grijeha koji nam gode. Jer sve se na ovom svijetu mijenja, osim naših djela. Ono što smo učinili, ono što činimo i ono što tek namjeravamo učiniti prati nas do kraja naših života, a ponekad čak i u smrti. Ono što činimo tjera ljude da osjećaju, a ljudi nikad ne zaboravljaju kako su se osjećali zbog ovog ili onog što im je učinjeno.

Došli smo do četvrte stvari kojoj me Bog podučio, a to je da svaku istinu koju spoznamo trebamo dati drugima, trebamo svjedočiti o njoj, a ne je zadržati samo za sebe. Jer kad ja vama pišem o svojim grijesima i svom neprihvatljivom ponašanju, uvijek se sjetim frustracije, gluposti, oholosti, sebičnosti i zavisti iz kojih su ti grijesi niknuli. Već sam nekoliko puta napisala da sram i strah nisu od Boga, i nemate pojma koliko me veseli kad mi vi kažete ili napišete ne sramim se svoje prošlosti jer ja više nisam ta osoba. U pravu ste, vi doista više niste osoba kakva ste nekoć bili. Upravo iz tog razloga ne morate u potpunosti zatvoriti vrata svojoj prošlosti, već uzdignute glave reći: „Pao sam, ali nisam dopustio da me taj pad obilježi. Ustao sam jer sam vjerovao da mogu bolje.“ Zatvorite li vrata svim svojim pogreškama, zatvorit ćete ih i istini koju drugi mogu spoznati upravo zbog vaših pogrešaka. Zato ta vrata ostavite otvorena svima koji ušetaju u vaš život. Neka drugi vide vaše ožiljke. I ako pomoću tih ožiljaka budete imali priliku pomoći barem jednoj duši, to će vrijediti više nego li tisuću vaših kajanja.

Prijatelji koji ne vjeruju u Boga i odlučili su svoj život provesti izvan Crkve često me znaju pitati što ti taj tvoj Bog nudi, kakvu korist imaš od toga što vjeruješ u Njega? Ali ne shvaćaju da ljubav koju Bog i njegovo dijete imaju nije ona koja se hrani jedno s drugim, već ona koja hrani jedno drugo. Vjera u Boga naučila me voljeti, iskreno voljeti svako biće na ovom svijetu i ne odustajati ni od koga. Bog me naučio da trebam voljeti druge onda kada to najmanje zaslužuju jer im je upravo tada ljubav najpotrebnija. Na takav način Bog voli svako svoje dijete. Voli nas onda kada to najmanje zaslužujemo jer nam je upravo tada ljubav najpotrebnija. Zato mnogi od nas spoznaju Boga tek u trenutcima velikih nesreća i još većih tuga. Jer tada sve drugo u našim životima propada, svi nas napuste, ali ne i Bog. Naš Otac uvijek ostaje. On jedini ostaje.

Ako mene pitate i ako već hoćete moj najiskreniji odgovor… Ne možemo birati tko ćemo biti za deset godina, kao što ne možemo niti izbrisati ono što smo bili prije deset godina, ali ono što u svakom slučaju možemo učiniti jest odabrati tko ćemo biti sada, u ovom trenutku.

Ako želimo biti voljeni, moramo se potruditi biti vrijedni nečije ljubavi. Ako želimo biti sretni, moramo se potruditi naučiti cijeniti sitnice i pronaći nešto lijepo u svemu, u svakom danu našega života koji nam je svima velikodušno poklonjen. Ako želimo biti odgovorni, moramo naučiti kako ne prekršiti vlastita obećanja. Ako želimo biti plemeniti, moramo činiti plemenita djela. Ako želimo biti hrabri, moramo pobijediti strah. Ako želimo biti zahvalni, moramo najprije naučiti kako ne biti nezahvalni. Ako želimo biti ljubazni, moramo iskorijeniti vlastitu neljubaznost.

Pitate me čemu me Bog do sada podučio? Naučio me kako živjeti i rasti okružena Njegovom ljubavlju. Nikada nisam rekla ili napisala da mi je Njegovo podučavanje bilo lako. Jer nije. Jer je bilo veoma teško. Jer sam tisuću puta pala, a tisuću i jedan put se podigla. Jer sam tisuću puta bila uvjerena da je to posljednji put u kojemu sam se bila sposobna podići, a svejedno se tisuću i prvi put ponovno ustala, snažnija nego ikada prije. A svaki put kad bih pomislila da više ne mogu, da je to sve što mogu dati od sebe, da u meni više ne postoji ništa što bi me moglo natjerati da se ponovno podignem… Sjetila bih se Isusa.

Isusa su izdali i tri puta zatajili, ni manje ni više nego li oni koji su Mu bili najbliži. Javnost Ga je izvrgnula ruglu i ponizila pred svima. Vlastita Ga je majka bila prisiljena promatrati onako jadnog i nemoćnog. Bičevali su Ga i tukli, a nakon toga natjerali da krvav i izranjavan nosi križ na koji su Ga namjeravali razapeti. Na koji su Ga na koncu doista i razapeli. Visio je na tom križu poput primjera najgoreg grešnika. Ali što je Isus učinio? Čak je i u takvom stanju u svom tijelu pronašao snage da otvori usta i pomoli se Bogu za nas grešnike; svog je Oca molio milost za nas. Ostao je ponizan, okružen potpunom čistoćom svoga srca i svojih misli.

Tisuću i prvi put u kojemu sam pala natjerao me da pogledam Pasiju (eto što čine Božja providnost i Duh Sveti kad se ujedine) i iznova se toga svega prisjetim. Ali nikada nisam zaboravila. Nikada nisam zaboravila Isusa koji nije odustajao, koji je čak i u najtežim trenutcima ponizno nosio svoj križ, koji je ustrajno ustajao svaki put u kojemu je pao.

Draga moja prijateljice i svi ostali koji će ovo čitati, ne znam jesam li dovoljno dobro odgovorila na pitanje čemu me Bog podučio, ali upravo je u tome i poanta, nije li? Još uvijek me podučava. Još uvijek učim. Još uvijek rastem i izgrađujem se, mijenjam se. Ali ne odustajem. I upravo je to najvažnija stvar kojoj me Bog podučio. 🙂

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs,

jerkovic.monika@gmail.com

Mir i dobro svima! 🙂

Prošlo je nešto više od tjedan dana otkako sam saznala da će jedan od mojih najboljih prijatelja ubrzo započeti s novom fazom svoga života, onom bračnom. I prošlo je samo nekoliko dana otkako sam sjedila s njim na kavi i slušala priču o tome kako se ne može sjetiti je li ikada prije u životu bio sretniji ili više na miru sam sa sobom.

Ne znajući što drugo ili pametnije reći, pitala sam ga žali li za autom kojega zbog svadbenih troškova više neće moći kupiti. Odgovorio mi je… Tko bi pored takvog anđela uopće mogao razmišljati o autu?

Zanimljivo je kako nekoga možete poznavati godinama, a svejedno se začuditi nježnom tonu kojim opisuje osobu koju voli. I smiješno je što svaki put kad pomislite da o nekoj osobi znate apsolutno sve što se može znati, ta vas osoba uspije iznenaditi s nečim novim. Jer u više od deset godina, koliko dugo poznajem svog prijatelja, nisam ga čula da bilo koju djevojku naziva svojim anđelom.

Shvatila sam da dečki imaju nekoliko faza u svom životu. Prva je ona u kojoj svoje djevojke nazivaju bebama, bubama, mačkicama, princezama i svim ostalim slatkorječivim nadimcima. Zatim dolazi ona u kojoj svoje djevojke nazivaju malima. Primjerice… Hej, mala. Kako si? Onda dolazi ona ozbiljna faza, u kojoj njihove djevojke postaju drage. Hej, draga. Kupi kruh. Ali kad neki dečko svoju voljenu nazove anđelom… To je već drugi par rukava. Tada taj dečko prestaje biti dečko i postaje muškarac – jer je konačno pronašao ženu zbog koje se odlučio promijeniti. I upravo je ta promjena razlog zbog kojeg dečko prerasta u nešto mnogo ozbiljnije.

Ne tvrdim da je sva muška populacija takva, ali većina njih jest. Većina dečkiju doista se promijeni tek onda kada upoznaju svoje buduće supruge. Promatrajući svoje prijatelje, zaključila sam da se to događa samo zato što ih žele biti dostojni. Tada svaki od njih kao da se prešutno i ispod radara natječe za titulu Najboljeg dečka na svijetu.

Poput… Molim?! Kažeš, nemaš se kako vratiti doma?! Nema problema! Evo ja ću odmah ostaviti sve što radim i pretrčat ću cijeli grad, preokrenut ću nebo i zemlju, samo kako bih došao po tebe i vratio te u sigurnost tvog doma!

Ili… Monika, koje da joj cvijeće kupim za Valentinovo?! Nema veze što ti ne voliš cvijeće, izmisli nešto! Sigurno se razumiješ u to bolje nego ja! Čovječe, ludim ovdje! Ne, ne mogu joj kupiti ruže jer će svi kupovati ruže i to će značiti da se uopće nisam potrudio oko nje!

A tek ono… Kaktus?! Naravno da joj ni u napadaju ludila neću kupiti kaktus! Moja cura je zaslužila bolje od običnog kaktusa! Imaš li doma knjige o cvijeću ili vrtlarenju?! Nemaš?! Nema veze! Kupit ću joj cijelu cvjećarnicu!

I ne, ovo uopće nije pretjerivanje. 🙂

Kada dečko pronađe djevojku koju namjerava oženiti, doista se zbog nje promijeni, samo kako bi ona vidjela da će joj on jednoga dana biti kvalitetan muž i dobar otac njihovoj budućoj djeci. A možda se to događa i samo zato što u takvim periodima svojih života dečki imaju neopisivu potrebu uvjeravati sami sebe kako su konačno dovoljno dobri za nekoga. Većina njih svojim roditeljima nikada nije bila dobra, uvijek su morali zadovoljavati njihove gotovo nedostižne i nemoguće kriterije, ali kad su u pitanju djevojke koje ih odjedanput i iznenada tako divlje i neobuzdane zavole… Sa svim njihovim manama koje su u očima njihovih roditelja bile jednostavno neprihvatljive… Tada dečki pohlepno žele zadržati njihovu ljubav i čine sve što je u njihovoj moći kako bi se to doista i dogodilo. Zato kupuju prstene, padaju na koljena, prestaju razmišljati o autu i posvećuju se tome da se već prije braka naviknu na spremanje kreveta, bacanje odjeće u kantu za prljavu odjeću i slaganju čiste odjeće u pravilnu crtu.

Djevojke su drugačije. Bilo koji dečko koji nama stane na put i izrazi nam svoju privrženost u našim glavama postaje naš budući suprug. Ustvari, već u trenutku u kojemu nam taj dečko pruža ruku kako bi se upoznao s nama, s osmijehom na licu koji kao da nečujno govori htio bih te bolje upoznati, mi u glavama radimo mentalne zabilješke s pitanjima koja mu želimo postaviti u stilu ispita savjesti (koliko često ideš na misu, pjevaš li u kojem zboru, ideš li na vjeronauk kod don Damira Stojića, piješ li, pušiš li ili nešto još mnogo gore, koliko si djevojaka imao, koje je tvoje mišljenje o predbračnoj čistoći, je li ti Bog na prvom mjestu u životu, jesi li posvećen svojoj obitelji, moliš li se redovito, imaš li problema sa svojom majkom jer ako imaš dobrodošao u klub…) i mislima mu uzimamo mjeru za svadbeno odijelo. Tada mi kao da se na neki posve neobjašnjiv način prilagođavamo tom dečku, samo kako bismo u našim glavama tom dečku bile što bolje buduće supruge.

Poput… Molim?! Kažeš, ne sviđaju ti se cure koje puše?! Nema problema! Pušila sam, ali sam prestala prije, što ja znam, pola godine! *u međuvremenu histerično traga za kutijom cigareta u svojoj torbici i dramatično je baca u moje ruke, pritom šaputajući toliko tiho da se i mrav čuje glasnije od nje* Monika, riješi se ovoga. Bog mi oprostio, morat ću sutra na ispovijed.

Ili… Što?! Slušaš fra Marina Karačića?! I ja! Obožavam ga! *užurbano šalje poruku* Monika, imaš li CD fra Marina Karačića? Odgovaram… Nažalost, nemam. *ponovno šalje poruku* Onda ga nabavi! Kakva si ti to framašica, da nemaš njegov CD?!

A tek ono… Naravno da mi se sviđa tvoja nova košulja! Naravno da mi se sviđa apsolutno sve što radiš! Oduševljena sam tobom u apsolutno svakom pogledu! *a onda kad sjedne na kavu* Da si samo vidjela kakvu je košulju kupio! Nisam mu imala srca reći da je očajna. Ali nema veze. Sve ću ja to srediti jednom kad se vjenčamo.

Ne smijem zaboraviti niti… Pod hitno moram na dijetu! Idem na frizuru! Kako to misliš zašto?! Pa neću se valjda pojaviti pred njim ovakva! Potrebna mi je nova majica! Ne sviđa mu se ova boja, moram odmah kupiti novu!

Zašto to radimo? Tko će ga znati, ali takve smo.

Osobno, drugačija sam od primjera koje sam navela. Možda je postojao period moga života u kojemu sam bila slična svojim prijateljicama, ali s vremenom sam se promijenila. Hoće to tako jednom kad shvatiš da je tvoje tijelo hram Duha Svetoga, zbog čega sve ljude počneš promatrati kao takve. I tek tada shvatiš koliko je nebitno kako ćeš izgledati izvana jer je jedino što je doista bitno ono što se nalazi unutar tebe.

Unutar mene sada se nalazi neopisiva ljubav prema Bogu. Upravo sam zbog te ljubavi sretna, uvijek s osmijehom na licu i spremna zagrliti ili srdačno pozdraviti svakog čovjeka. I kad mi netko kaže Monika, izgledaš prekrasno ili predivna si osoba, uvijek odgovorim da me prekrasnom i predivnom čini ljubav koju osjećam prema Gospodinu. Naravno, postoje i dani u kojima sam okružena zlom. Tada vam se vjerojatno ne bih činila prekrasnom ili predivnom jer upravo tada iz mene izlazi ono najgore. Na čemu sam neopisivo zahvalna. Jer samo pomoću takvih groznih dana dolazim do spoznanja o tome koliko mi je Otac potreban u životu. Upravo sam se zbog takvih dana naučila moliti Ocu da blagoslovi moj idući dan, ako Mu je po volji da ga doživim.

A kad su u pitanju ljubav i moj budući suprug veoma sam… Možda izbirljiva nije prava riječ kojom bih to mogla opisati, ali svakako sam oprezna. Tko osim Boga može znati je li u pitanju napast ili iskrena privrženost? Zato Mu se molim za mudrost. Tko osim Boga može znati hoću li biti dovoljno dobra za tu osobu? Zato Mu se molim da mojem razumu pokloni Svoju milost. Tko osim Boga može znati hoću li iskrenim srcem pristupiti toj osobi? Zato Mu se molim da moje srce učini prema Svome.

Razgovarate li s Ocem o osobi za kojom vam srce čezne? Molite li Ga, pitate i tražite za savjet? Zahvaljujete li Mu na dobroti i ljubavi, na osjećajima prema toj osobi koje vam je velikodušno poklonio? Ili Mu se obraćate samo onda kada vam je potrebna Njegova pomoć? Molite li Ga za oprost onda kada pogriješite?

Sad se zasigurno pitate kakve veze ima molitva, ali vjerujte mi da ima. Jer kako možete doista voljeti nekoga ili sami sebe ako ne volite Boga? A voljeti Boga mnogo je više od toga da Ga se povremeno sjetite. Voljeti Boga znači sjetiti Ga se svakog jutra i svake večeri, prije i poslije jela, kod službe Božje, u nevolji i napasti, u svakom važnijem poslu, u svakom trenu naših života.

Zato razgovarajte s Njim o osobi prema kojoj osjećate nešto više. Nemojte samo gomilati riječi, već u svojim molitvama sudjelujte sa svom dušom, s punom pažnjom i poštovanjem. Budite ponizni. Naposljetku, nismo mi stvorili Njega, On je stvorio nas. I ako vam se molitve ne uslišaju odmah, i dalje se molite. Bog je čak i svece puštao da se za samo jednu jedinu milost mole godinama. Sjetite se svete Monike. I vjerujte. Doista vjerujte da će vam On pokloniti samo ono najbolje, da ako vam osoba prema kojoj osjećate nešto više ne uzvraća to više, da vam je pripremio bolju osobu. Mnogo bolju osobu. Nije li nam obećano… Što god zamolite u moje ime, učinit ću to. (Iv 14, 13) I što je najvažnije od svega, budite predani. Ne govore nam svećenici bez razloga: „Težite za time da budete slični Isusu.“ Jer Isus je na Maslinskoj gori molio… Neka ne bude moja, već Tvoja volja. (Mt 26, 39)

Nisam niti ja stručnjak za Božje milosrđe, da ne biste sada pomislili kako vam mogu otkriti sve tajne ovoga svijeta. Ali jedno ipak znam jer sam to naučila na veoma težak način.

A to je da ništa na ovom svijetu ne vrijedi više od Boga, da se apsolutno ništa ne može mjeriti s Njim. Nikakvi auti, košulje, frizure, CD-i, laganje kako bi nas druga osoba prihvatila, pretvaranje da smo bolji od onoga što jesmo, glumatanje pred drugima, suluda potreba za prihvaćanjem, obmane, cvijeće koje ćemo pokloniti… NIŠTA!

Kako bi to moglo vrijediti više od Oca koji nas je stvorio?

Zato razgovarajte s Njim. Zahvaljujte Mu se na svemu što imate. Budite zadovoljni sa svime što imate jer da vam je potrebno više, dobili biste više. Najlakše je vjerovati onda kada je u našim životima sve predivno. Ali gdje nam je vjera kad nas snađe nevolja?

Kad vas snađe nevolja, ne pitajte se gdje je Otac. Pitajte se gdje ste vi! – sv. Augustin

Sve u vašim životima povezano je s Bogom. Apsolutno sve. I vaš budući suprug ili supruga povezani su s Njim. Jedna stvar uvijek povlači i mnoštvo drugih za sobom. Najbolji primjer je lavina. Lavina proždire sve što joj se nađe na putu. Možda je smiješno usporediti Boga s lavinom, ali zaista joj je sličan. Jer kad jednom pokucate na Njegova vrata, On neće prodrijeti u samo jedan dio vas, već će vas obuhvatiti u potpunosti. Zašto? Jer će ući u vaša srca. A bez srca ne možete živjeti.

Tako da… Tko zna kad ću se udati. 🙂 Nedavno sam se počela moliti za svog budućeg supruga pa tko god bio taj sretnik, neka zna da se za njega ustrajno molim svaki dan. Taj će čovjek u moj život doslovno ušetati uz Božji blagoslov, ako se to ikada dogodi. Ako Bog ne odluči promijeniti moj život na Svoj način, točnije.

Mislim, tko zna. Ovaj vikend bila sam na Mariji Bistrici i u ruke mi je posve nenadano došao molitvenik sv. Rite, Svetice nemogućeg i Zaštitnice bespomoćnih, beznadnih i teških slučajeva. Stvarno ti dođe da se malo zapitaš. Još se zovem Monika, poput jadne svete Monike koja se toliko dugo molila… Poput nje, i ja se molim za tu jednu milost… A kad sam dobila molitvenik sv. Rite na kojem je velikim slovima pisalo teški i beznadni slučajevi, prvo što sam pomislila bilo je… Pa, samo mi nešto ovakvo može pomoći oko tog čovjeka. I mahala sam s tim molitvenikom govoreći… Korisna mala stvarčica.

U svakom slučaju, čim sam došla doma pročitala sam sve stranice tog molitvenika i ponizno izmolila jednu molitvu. A onda sam sutradan otišla na Svetu misu i nakon nje sjela na kavu s prijateljicama, razgovarajući o tome koliko su dobrog njima takve molitve donijele u životu. Jedna je u sretnoj vezi i praktički već jednom nogom u braku, a druga uspješno korača kroz studij, sve u roku.

Zanimljivo, zar ne? I sve to zbog jedne obične molitve. 🙂

S velikom ljubavlju i u nešto malo manjoj krizi dvadesetih godina,

jerkovic.monika@gmail.com

Mir i dobro svima! 🙂

Jedan od mojih najboljih prijatelja se ženi.

Dok sjedim ispred laptopa i radim na novoj temi o kojoj želim pisati u ovoj kolumni, jedino o čemu doista razmišljam jest o pozivu kojega sam jučer primila.

• Monika, pogodi što? – prijatelj me ushićeno pitao prije nego li sam stigla izdahnuti i reći halo.
• .. Bok i tebi. – nasmiješila sam se. – Znaš da mi igre pogađanja nikada nisu bile jača strana. Sjeti se prošlog ljeta.

Prošlog ljeta taj prijatelj i ja igrali smo Pictionary s ostatkom našega društva i izgubili smo. Jer ja nisam bila u stanju razlikovati kamenolom od rudnika. I jer nisam bila u stanju dovoljno dobro nacrtati snijeg.

Sad se vi zasigurno pitate koliko teško može biti nacrtati nekoliko malenih pahulja snijega i na takav način nekome slikovito dočarati pojam snijeg? Pa… Veoma teško nekome tko je pahulje snijega nacrtao poput mesnih okruglica.

Očigledno još uvijek nisam došla u dodir sa svojim unutarnjim Rembrandtom.

Naime, prema izjavama stručnjaka, svaki čovjek prikriveni je slikar. Ali ne i u mom slučaju.

• Joj! Nećeš valjda opet početi s tim?
• Mislim, koliko jadan moraš biti u crtanju kad ljudi tvoje pahulje snijega uspiju zamijeniti s mesnim okruglicama?
• Znao sam da sam trebao reći da je bila riječ o pilećim kroketima.
• Može li mi ljeto ostati u još gorem sjećanju?
• Kako ne? – prijatelj se smijao. – Sjećaš li se onog dana kada si…
• Okej, okej! – naglo sam ga prekinula. – Pogađam! – zamislila sam se. – Kupio si auto? – pokušala sam.

Premda se taj prijatelj i ja prije ovog poziva nismo niti čuli, niti vidjeli gotovo puna dva mjeseca, svejedno smo još uvijek bili najbolji prijatelji jer… Znate onaj osjećaj kad ste toliko povezani s nekim da čak i ako tu osobu dulje vrijeme ne čujete ili ne vidite, svejedno s njom možete nastaviti dalje kao da se stanka duga dva mjeseca nije uopće dogodila?

I zar su doista prošla dva mjeseca? Što sam ja radila tijekom ta dva mjeseca, u kojima se jednom od svojih najboljih prijatelja nisam imala vremena javiti, barem preko mobitela?

• .. – skvičao je moj prijatelj. – Pogrešno. Pogađaj ponovno.
• Znači, još uvijek nisi kupio auto?

Sjetila sam se da mu je prije dva mjeseca to bio najveći životni problem i istovremeno se pitala hoću li ja ikada biti toliko blagoslovljena da mi najveći životni problem bude kupnja auta.

• Uletjelo mi je nešto bitnije. – prijatelj se značajno smiješio.

Što je jednom dečku u srednjim dvadesetima i vlastitim katom u obiteljskoj kući moglo biti bitnije od kupnje auta? Zaista nisam znala.

• Bitnije? – lukavo sam pitala. – Bitnije u smislu da si zbog toga samovoljno odlučio odustati od kupnje auta ili bitnije u smislu da su te životne prilike natjerale da samovoljno odlučiš odustati od kupnje auta?
• Nemam pojma što si sad rekla.

Iskreno govoreći, nisam imala niti ja. Ali ipak…

• Jednostavno odmah prijeđi na stvar. – ležerno sam predložila. – Ovako možemo u nedogled.
• .. Monika… – kratka stanka. – Ženim se!

Riječ je o njegovoj susjedi, koju poznaje od rođenja. Iako su oduvijek bili isključivo prijatelji koji su odrastali zajedno, jednog su se dana samo pogledali u oči i shvatili da je to… Pa, to.

Prema riječima moga prijatelja, ljubav njegovog života oduvijek mu je bila ispred nosa, samo što je on nije mogao prepoznati jer je bio okupiran posve bespotrebnim stvarima, poput primjerice kupnje auta. Ali nakon što se svaki dan na Svetoj misi molio Bogu da mu podari dovoljno mudrosti za prepoznavanje bitnih stvari od nebitnih, progledao je i shvatio da mu kupnja auta uopće nije bila potrebna. Ne toliko koliko mu je bila potrebna obitelj, točnije.

Ne znam čini li se to samo meni, ali zar ljubav zaista može biti baš toliko… Jednostavna? Zar je doista moguće samo pogledati osobu u oči i znati… Da s njom želiš provesti ostatak svoga života? Zbunjena sam. Već dva dana samo o tome razmišljam.

Kako možeš znati je li ta osoba pravilan odabir za tebe ili ne? Hoće li ti biti dobar supružnik? Hoćeš li s njom doista moći dijeliti život, u dobru i u zlu? To za mene nije samo novi svijet, već i nova planeta.

Uostalom, pronaći ljubav svoga života u srednjim dvadestima… Zašto se uopće čudim? Prije su se ljudi vjenčavali sa samo devetnaest godina.

I dok sam ja dva mjeseca radila… Budimo realni, vjerojatno ništa posebno… Jedan od mojih najboljih prijatelja zaručio se i počeo planirati ostatak svoga života. Zajedno sa svojom budućom suprugom.

A ja… Zašto imam osjećaj da se svi oko mene kreću ka nečemu smislenom, a ja još uvijek beskorisno stojim na mjestu? U kojem će trenutku u moj život ušetati drastična promjena? Ili ću se jednoga dana samo probuditi i zaključiti da sam previše vremena potrošila na zabavljanje, a premalo za ozbiljne stvari, za promjene koje trebaju odlučiti u kojem će se smjeru kretati moj život?

Teško je ne shvatiti osobno činjenicu što gotovo svi moji prijatelji već imaju koliko-toliko sređen život i budućeg partnera koji im čuva leđa (ili već imaju partnera i djecu), koji je tu za njih u teškim trenutcima, a ja još uvijek nisam pronašla osobu koja bi me mogla voljeti upravo onakvu kakva jesam. Tražim li od Boga previše? Očekujem li od Boga previše?

Naravno, vjerujem da će On napisati moju životnu priču. Vjerujem da će mi On pokloniti sve što mi je potrebno. Također vjerujem da će mi jednoga dana poslati nekoga onda kada ću ja sama biti dovoljno dobra za prihvaćanje te osobe. Ali ipak… Vjerujem li Mu doista?

Možda žudim za promjenama, ali koliko se ja sama uistinu mijenjam?

Razumijem da je gotovo nemoguće promijeniti život preko noći. Ili pak preko noći upoznati Boga. Sv. Franjo, čovjek prema čijem načinu života pokušavam živjeti, bio je dovoljno ponizan da je čak i pred svoju smrt govorio kako je imao osjećaj da još uvijek nije u potpunosti upoznao Boga. A ako je Franjo, svetac koji je nastojao živjeti poput Krista, imao osjećaj da nije bio dostojan našega Oca, što je onda meni preostalo?

Ne znam kamo ovo vodi. U krizi sam dvadesetih godina, upravo sam shvatila.

Čula sam za krizu tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina, ali krizu dvadesetih upravo sam samostalno izmislila.

Monika, dobrodošla u krizu dvadesetih godina, u kojoj si naučila da ćeš jedno ljeto opušteno igrati Pictionary, a već iduće tragati za najprikladnijom haljinom koju ćeš nositi na vjenčanjima svojih prijatelja. I u takvoj krizi uopće ti nije bitno što si se tijekom božićnih blagdana udebljala nekoliko kilograma, uopće ti nije bitno kakvu ćeš odjeću nositi, hoćeš li biti prihvaćena u društvu ili ne… Jedino što ti je doista bitno jest činjenica što si konačno shvatila koliko brzo tvoj život prolazi, koliko si ti prolazna. I ne možeš se ne zapitati koliko toga možeš činiti bolje nego li sada činiš, koliko toga možeš dati drugima, a što ne daješ zbog besmislenih razloga.

A što je najvažnije od svega, ako se ne trgneš i ne promijeniš nešto odmah sada, na vrata će ti pokucati kriza tridesetih godina prije nego li se tri puta uspiješ okrenuti oko sebe i pitati tko je. Odgovor: život je.

Vrijeme prebrzo prolazi, a mi to ne cijenimo dovoljno. Zastrašujuća spoznaja, nije li?

U glavi mi poput gonga odzvanja misao sv. Augustina.

Život moramo mijenjati na bolje. Bog nije nikome dao povlasticu da griješi.

Imam deset groznih navika, koliko sam ih uspjela izbrojati i koliko sam ih sama svjesna. Prekrižit ću prvu. Promijenit ću jedan dio svoga života. Vrijeme je.

S velikom ljubavlju i u krizi dvadesetih godina,

jerkovic.monika@gmail.com

P. S.

Svaka slučajnost sa stvarnim osobama i situacijama posve je slučajna. 🙂