Promišljajući o vremenu došašća i osvrćući se oko sebe u vremenu u kojem živim, teško mi je uopće bez vjere u ponovni Kristov dolazak zamisliti Božić.
Na žalost živimo u vremenu u kojem je teško zastati. Živimo vrijeme buke, brzine, akcije i skoro sve bez kontemplacije. Živimo vrijeme u kojem se čovjek straši tišine i samoće. Živimo vrijeme tehnike koja bi trebala imati funkciju oslobođenja čovjeka, a ona sve više zarobljava čovjeka.
Živimo u vremenu bezbrojnih ekskluzivnih vijesti, pa tako najekskluzivnije vijesti ostaju nezamijećene i čak nepoželjne. Izvijestiti da se u nečijem srcu danas rodio Bog kao da nije nikome interesantno, kao da je dosadno, kao da nije ekskluzivno. Izvijestiti da je netko baš danas postao novi čovjek, također postade banalnost koja nikoga ne interesira. Tako se na jednak način, u tom našem vremenu promovira da je vjera privatna stvar, da je čovječnost privatna stvar, ali se s druge strane različite nastranosti promoviraju kao javne stvari, kao ekskluzivnosti. Već i u različitim tiskovinama postoji više prostora za različite životinje, nego li za novo rođenu braću i sestre. Azili dođoše na prvo mjesto a rodilišta tek negdje usputno. Dobrote kao da u svijetu nema. Svuda bol, rat, crna kronika, tama. Kao da postoji samo zlo. Kao da je samo zlo zanimljivo. Kao da smo samo o zlu ovisni. Čitavi narodi sastanče o zlu, a o dobroti nitko ništa ne govori. Ljudskost postade animalnost a čednost zamijeniše raskalašenost.
I onda se pitam: Pa kuda će doći taj Božić? U kome će se nastaniti? Može li se roditi u srcu koje od svoje veličine ne vidi Božju malenost u Djetetu povijenom u jasle? Gdje je ta trudnoća naših srdaca po kojoj se u nama ima roditi Isus? Nismo li već u svojoj sebičnosti, neljudskosti, raskalašenosti, spontano pobacili. Nismo li Boga davnih dana iz svojih života izbacili? Nismo li ga se odrekli na svojim ulicama, na svojim trgovima, u svojim školama, na svim mjestima?
Odrekli se javno Boga, a sada Boga toliko za svoje sebične potrebe iskorištavamo. Nazivamo se sekularnima, a ulice, zgrade, uredi, škole, sada pršte od religioznog.
Pa čovječe Božji, tko je ovdje lud? Očito ja. Ne razumijem kako se to na Boga kroz čitavu godinu pljuje, a sada se Boga priziva. Zašto se sada Bogom dičiš ako ti Bog inače u školi smeta? Zašto sada slaviš Božić a Crkvu iz dna duše mrziš? Zašto sada pjevaš pjesme o životu a promičeš kulturu smrti? Zašto sada slaviš život a inače veličaš smrt?
O Bože moj! Rodi se ovoga Božića u svim srcima. Rodi se nanovo i u mojem srcu. Budi s nama u sve dane. Uništi naše veličine da možemo vidjeti tvoju malenost. Daj da te uvijek slavimo, uvijek hvalimo i jedni drugima budemo milosrdni kao što si i ti nama milosrdan. Dođi Gospodine Isuse i nemoj kasniti.

U današnjem vremenu nezamislivo je govoriti o Božiću bez božićne jelke koja predstavlja jedan od glavnih simbola Božića. Na žalost i taj je simbol pomalo komercijaliziran i korišten ponajviše u svrhu predbožićnog marketinga. No, za nas kršćane, ta jelka ne bi trebala ostati samo simbol Božića i samo drvo čijoj se ukrašenoj ljepoti svi dive. Božićna bi jelka za nas kršćane morala imati mnogo veću ulogu u slavlju Božića. Rekao bih čak da bi jelka trebala postati dio naše vlastite Božićne bajke, te bi ju pred Božić, na Badnjak, trebalo poosobiti. Pokušajmo to već danas! Pokušajmo zamisliti da ta jelka predstavlja svakoga od nas. Zamislimo da predstavlja naše obitelji, naše najmilije. Nemojmo jelku gledati samo kao stablo nasađeno na stalak, već pokušajmo u njoj vidjeti sebe.
E sad… Ako u toj jelki vidimo sebe, onda svaki ukras na njoj mora biti ukras našega života. Svaka kuglica bi trebala predstavljati naša dobra djela. Svaka žaruljica bi trebala biti neko naše prosvjetljenje i dobre odluke koje svatko od nas od ovog Božića treba s Kristom, rođenim u svom srcu, ostvariti kroz buduće vrijeme. Smatram, da u tom pogledu ne bi bilo loše, u vremenu došašća, svakoga dana na po jednu kuglicu napisati ono lijepo što smo taj dan učinili. Također ne bi škodilo napisati i one koji svojim životom ukrašavaju naš život, jer samo tako ta obična jelka, bilo koje sorte, može postati pravo božićno drvce, ukrašeno ne tek staklenim ili nekim drugim kuglicama, već ukrašeno nama samima i svima onima koji čine naš život. To bi bio pravi pothvat kroz vrijeme došašća, kroz vrijeme iščekivanja, kroz vrijeme blaženog stanja našeg srca u kojem se za Božić ima roditi Isus.
Pokušajmo ove godine na taj način iščekivati Božić. Pokušajmo se nadmetati u ljubavi jer jedino ljubav među nama može prikovati Boga za naše srce, jer Bog ne može a da ljubavlju ne odgovori na ljubav. A veće ljubavi nema od one da Bog svoga Sina predade za nas postavši čovjekom, djetetom, povijenim koje leži u jaslama.
Dao Bog da naša srca postanu te betlehemske jasle u nama, da naše ponašanje bude poput vola i magarca u betlehemskoj štali u kojoj vol simbolizira mir, strpljivost i dobrohotnost, a magarac označuje radost koja se zadovoljava u malim stvarima. Koji ne traži posebno umotane darove, već jednostavno nečiju pažnju i raduje se prisutnosti osobe koju voli. Pa eto, dao Bog, da i ja ovog Božića, poput sv. Franje, postanem brat magarac i brat vol, te tako doživim malenost po kojoj ću u tek rođenom Djetetu vidjeti pravoga Boga. Stoga mi je već sada prionuti na posao i skupljati kuglice dobrih djela kojima ću ove godine okititi jelku svoga bića, jer samo tako mogu otkriti pravu radost Božića.
Fra Mate Bašić

Došašće uvijek teži Našašću – Božiću. Taj se proces ostvaruje kroz Došašće Boga čovjeku i Došašće čovjeka Bogu u Našašću – nalaženju Ljubavi. U tom procesu obostranog dolaska najveću ulogu ima poniznost. Toj poniznosti kao konstitutivni element pripada oplijena samoga sebe, uništenje vlastitog ega da bi onda na mjesto mojeg ja mogao doći Božji Ja. Taj Ja ili još bolje, Ja Sam, je dio Božje legitimacije. To je svojevrsna osobna karta koju koristi Bog u Starom zavjetu, ponajviše preko formule vlastitog imena u obliku Svetog Tetragrama – Ja sam koji jesam – ali i osobna karta koju koristi Isus u Novom zavjetu kada govoreći o sebi i odgovarajući na pitanje tko je on, odgovara: Ja sam Kruh, Ja sam Svjetlost, Ja sam Put, Istina i Život…
Neosporiva je činjenica da se Bog utjelovio procesom poniženja, kako to kaže Pavao: “Isus sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik”, čime nam ta činjenica Božjeg očovječenja kroz vlastito poniženje postaje putokaz ili formula za ljudsko pobožanstvenje kroz vlastito poniženje. Stoga poniženje postaje i formula Došašća, jer jedino tako može biti ostvareno Našašće, kada znamo da je poniženje uvjet za Božju inkarnaciju, pa tako biva uvjet i za ljudsku deifikaciju. Tome je tako, jer samo ponizno srce može otkriti Božju veličinu. Samo čovjek koji se sagiba i spusti prema zemlji može u onom Malom vidjeti ono Veliko. Samo takav čovjek može u malenom Djetetu vidjeti Stvoritelja iako gleda Dijete na grudima svoje Majke, a istovremeno baš to Dijete pruža ruku iz koje se hrane sva stvorenja. Takav čovjek može u tom djetetu vidjeti Dijete rođeno od Majke, ali Dijete koje je postojalo i prije svoje Majke. Takav čovjek kroz oplijenu u vremenu Došašća i otvaranje srca u tom djetetu može vidjeti Boga koji kao dijete leži na slami a istovremeno je onaj koji podržava čitav svemir i vlada čitavim kozmosom kao Kralj nad svim kraljevima.
Zato jedino malene i ponizne osobe, koje su prignule koljena svoga ega i oplijenile same sebe, mogu u Djetetu vidjeti Boga i njegovu veličinu, te razumjeti razlog njegova dolaska, njegova Došašća. Samo takvi spoznaju cilj božanske razmijene po kojoj Bog nama u ljubavi govori: Daj mi svoje čovještvo, a Ja ću ti dati svoje božanstvo, kako bi opet bio moja slika, meni sličan. Daj mi svoje vrijeme, a Ja ću ti dati svoju vječnost. Daj mi svoje premoreno, svoje bolesno i slabo tijelo, a Ja ću ti dati odmor na svom ramenu i otkupljenje po svom Križu. Daj mi svoje slomljeno srce, a Ja ću ti dati svoje, zbog tebe probodeno srce puno ljubavi, Ja ću ti dati svoju ljubav. Daj mi svoje ništavilo, svoju prazninu, svoju muku, odbačenost, progonstvo, neimaštinu, a Ja ću ti dati moje SVE.
To je prava poruka i smisao Došašća koje smjera Našašću Boga i Božje ljubavi. Zbog toga je neophodno doživjeti Došašće, da bi Došašće doživjelo nas, i doživjeti Božić, da bi Božić – Mali Bog – doživio nas. Ne bojmo se prihvati tu Božju spasiteljsku razmjenu kako bismo još ovog Božića u punini postali slike Božje, Bogu slični.
fra Mate Bašić