U posljednje se vrijeme, kao i danas, mnogo govori o Duhu Svetom. Često se napominje kako živimo u “eri Duha Svetoga”. Napisani su mnogi traktati o Duhu Svetom i opisana raznovrsna iskustva djelovanja Duha Svetog. Već sama Crkva od svojih početaka promišlja na različite načine o trećoj božanskoj osobi, te ispovijeda vjeru u Duha Svetog u nicejsko-carigradskom Simbolu vjere, izričajem: “Gospodina i životvorca”, čemu je nadodano: “Koji je govorio po prorocima.” Sama Crkva sve čime upoznaje Duha Svetoga prima od Isusa Krista. Evanđelja nam na više mjesta govore o Duhu Svetom. U tom govoru svakako prednjače evanđelisti Luka i Ivan. Ipak, čitava Biblija, bilo Staroga ili Novoga zavjeta govori o Duhu Svetom. Tako je »Duh u Starom zavjetu imenovan židovskim izrazom “ruach”, koji inače nalazimo na oko 380 mjesta. No taj izraz označava tri različite stvarnosti koje se po prilici jednaki broj puta tako spominju. Pod tim se naime izrazom podrazumijeva vjetar, dah znaka; njime je označen dah čovječji, njegova životna snaga, sjedište spoznaje i čuvstava; njime je označen i Duh Božji kojim on djeluje u fizičkom i materijalnom redu kao i povijesti spasenja.« Duh Sveti je na početku i na kraju svega. Čak i Biblija počinje Duhom koji lebdi nad vodama. Duh je i na početku utjelovljenja, te silazi na Mariju i osjenjuje njezino biće. On je i ona ljubav, koja će u onaj dan biti sve u svima. Po njemu je sve stvoreno i oživljeno. On izlazi od Oca i Sina i tako djeluje u zajedništvu Presvetog Trojstva kao onaj u čijim je rukama inicijativa, jer Duh daje kome hoće i kada hoće. U toj logici treba napomenuti, kako se duhovna inicijativa ne izdiže sa zemlje k nebu: nego uvijek silazi na zemlju s puno ljubavi, uvijek besplatno i beskrajno darežljivo. Svako naše prihvaćanje ili neprihvaćanje božanske inicijative ili bilo kojeg drugog djelovanja, Boga – kao jedinstvo triju osoba – ne čini većim ili manjim, već mi primamo ili ne primamo milost spasenja. Takav Bog, koji je kao biće najviše neodređen (summe indeterminatus), biva istovremeno najslobodnije biće, koje je, kao takvo biće, sam sebi dostatan, a ipak se daje i objavljuje drugima, i to u neshvatljivoj velikodušnosti i darežljivosti, kao punina ljubavi. Zbog toga i Ivan Duns Škot napominje: »Što je bitak jednog bića obilniji i savršeniji, to je biće slobodnije, tj. neodređenije. Iz toga možemo zaključiti da sloboda pretpostavlja puni bitak, obilni i savršeni bitak, drukčije rečeno, slobodno djelovanje izvire iz obilja, a ne iz nedostatka. Slikovito rečeno, neodređenost iz nedostatka je zapravo neodređenost iz praznog bitka, koji netko drugi može napuniti, a neodređenost iz obilja je neodređenost iz punog bitka, koji se, jer je pun, razlijeva, dariva.«
Duh Sveti, prema tome, djeluje iz slobodne darežljivosti (ex liberalitate) koja je u Božjoj naravi postojana, te ta postojanost (firmitas) dobrote, koja je ujedno i uređena (ordinata), omogućuje stvaranje novog reda ili poretka, i to poretka ljubavi, koji se po Duhu Svetom u punini, iz te punine ljubavi razlijeva i dariva.
Stoga prije svega u govoru o obnavljanju Duhom Svetim treba naglasiti da nije čudo što Bog postoji, već je čudo da mi postojimo, koji po prethodno rečenom, Bogu ne možemo ništa nadodati, niti njegovoj slavi ništa pružiti što bi tu slavu moglo na bilo koji način pojačati, te uzveličati njegovo blaženstvo ili pak njegovu osobnu radost. Ovo je bitno dobro shvatiti u kontekstu današnjih religijskih praksi koje na različite načine poništavaju pravu sliku o Bogu i stvaraju Boga kojeg treba nagraditi, umilostiti, omekšati ili nagovoriti. Pri takvim se praksama i molitvenim obrascima zaboravlja da Božja ljubav i Božje milosrđe imaju svoj jedini izvor u Bogu samom. Zaboravljeno je, kako je Bog ljubav i milosrđe sam po sebi i da su ljubav i milosrđe atributi samoga Boga, po čemu Bog nije nego li punina ljubavi i milosrđa, ili još preciznije, Bog jest ljubav i milosrđe. Zbog toga, ako je ta ljubav i milosrđe sama sebi razlogom, onda blagost, milostivost, darežljivost i dobrotu Božju ne može ništa pokolebati, jer ljubav i milosrđe Božje nisu neki odgovor na našu bijedu, naše zazivanje, naše molitve, neprestano naše padanje u blato, već su ljubav i milosrđe Božje uvijek tu, i još više, uvijek prvi tu.

fra Mate Bašić

Na početku današnjeg evanđeoskog odlomka, nailazimo na jednu vrlo bitnu informaciju, koja može pomoći i nama danas. Luka na početku svog Evanđelja, u uvodu, u kojem se obraća vrlom Teofilu, izjavljuje i sljedeću činjenicu: “pošto sam sve, od početka, pomno ispitao…” Ovo pomno ispitivanje odnosi se na poseban način na nas današnje vjernike. Odnosi se na svakoga od nas koji živimo u vremenu tzv. čudomanije, magije, silnih darova, hiperprodukcije najrazličitijih molitava, božanskih i anđeoskih poruka, viđenja, new age-a, sinkretizma, energizma, spiritizma, animizma i neopelagijanizma. Mnogo je tih -izama, pa bih rekao da možda živimo u vremenu izamizacije, u kojem i ono dobro, od Boga nadahnuto, često pretvaramo u neki -izam. Tako i neke stvari koje nazivamo karizmama, ili pak po sebi jesu karizme, darovi koje Duh Sveti daje kome hoće i kada hoće, prisiljavajući Duha na neko darivanje kada mi hoćemo i kome hoćemo, same karizme pretvaramo u karizmizme, koji na kraju Crkvi i vjernicima više štete nego li koriste. Kao da današnji čovjek želi biti Bog, ili u najmanju ruku treća božanska osoba. Zaboravljamo da mi čak ni nismo slike Božje, već napravljeni na sliku Božju, mi smo eventualno sličnost Božja, ali kao da zavedeni praizvornim grijehom zbog kojeg i negdašnji najsvjetliji anđeo pada u propast, mi ponavljamo istu grešku.
Nadalje, postavlja se pitanje koliko smo u svemu tome lakovjerni? Koliki mi sve pomno ispitujemo? Uzimamo li u obzir ovu Lukinu napomenu? Držimo li se onoga naloga samoga Krista koji nas upozorava da ne budemo lakovjerni? Prihvaćamo li poziv apostola Pavla, koji nas više puta poziva da provjeravamo Duhove?
No, ponašamo se kao da svako nadnaravno iskustvo dolazi od Boga i svako ozdravljenje tijela promatramo kao da Bog to čini, jer to je dobro za čovjeka, za njegovo tijelo. Kao da je u današnjih vjernika isključen razum, pa se svakom čudu ili viđenju slijepo vjeruje. Ali vjera traži razum. Vjera bez razuma ne opstaje. Vjera bez razuma ne može. Jer razum i mudrost, su najveći darovi Svetoga Duha. Razum i mudrost su stvarnosti po kojima mi jesmo sličnost Božja i, koji itekako vjeru izgrađuju i vjeru čine. Zaboravljamo sve ono na što nas sveci i crkveni učitelji kroz povijest upozoravaju. Zaboravljamo da različita čuda nisu uzrokovana Bogom, već su češće psihosomatski produkt ili pak djelo đavla. Tako đavli mogu razne stvari činiti, kao na primjer:

1. Proizvesti tjelesne ili imaginarne vizije.
2. Falsificirati ekstazu.
3. U hipu izliječiti bolest uzrokovanu đavolskim utjecajem.
4. Proizvesti stigme.
5. Glumiti čuda i fenomene levitacije i bilokacije.
6. Pričiniti da ljudi ili predmeti nestaju utječući na nečiji vid ili viđenje.
7. Uzrokovati da netko čuje zvukove ili glasove.
8. Uzrokovati da netko govori u jezicima.
9. Izreći činjenicu koja je skrivena ili udaljena.

Što god priroda ili znanost mogu uzrokovati, mogu i đavli, prema onomu što Bog dozvoli. U knjizi Izlaska faraonovi magičari i čarobnjaci mogli su izvesti neka od znamenja koja su učinili Mojsije i Aron (Izl 7,11-12; 7,22; 8,7; 8,18-19; 9,11). Oko 200. godine Tertulijan piše: „Prije svega, oni (đavli) učine vas bolesnima; zatim da bi od toga napravili čudo, propišu lijekove koji su ili sasvim novi, ili suprotni onima u uporabi, i zatim prestajući sa škodljivim utjecajem, navodno su postigli izlječenje“ (Apologija kršćanske religije, 22).

Nasuprot moći palih anđela da prevare, nije čudno da je Crkva uvijek bilo vrlo spora pri proglašavanju čuda ili poruke autentičnim.
Đavao ima nadljudsku inteligenciju i vrlo je vješt, i preuzetno je pretvarati se da možete definitivno suditi u korist autentičnosti nečega, bez pomoći.
Da bi se znalo da je nešto lažno, dostatno je znati da je izrečeno nešto suprotno nauku Crkve. Stoga, lakše je izreći sud protiv nekih vidjelaca kroz povijest Crkve, nego u njihovu korist. Ali sama odsutnost doktrinarne zablude nije dovoljna. Moraju postojati druge pozitivne naznake.
Stoga, nemojmo težiti za čudima što su iznad nas. Provjeravajmo duhove. Pomno sve ispitujmo. Ne isključujmo razum, jer vjera uvijek traži razum, koji je dar Duha Svetoga.
Budimo poučljivi i zagledajmo se u najveća čudesa koje nam Bog svakodnevno daje u svetim sakramentima. Spoznajmo i vratimo vjeru u Boga koji kroz Euharistiju dolazi svakom čovjeku. Boga, koji se toliko ponižava da nam se daruje u komadiću kruha. Primajmo ga, slavimo i častimo dostojanstveno samoga Boga i s punom vjerom u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Jer to je Bog! To je Emanuel – Bog s nama.
Tražimo u svemu Božje znakove i preispitujmo sve po znacima božanskog Duha, a ti znaci su sljedeći:
1. Istina. Bog je istina, i ne može nadahnuti ništa doli istinu u duši. Ako osoba za koju se vjeruje da je nadahnuta Bogom, dakle, održava mišljenja koja su očito protiv objavljene istine, nezabludivoga nauka Crkve ili dokazane teologije ili filozofije ili znanosti, mora se zaključiti da je osoba prevarena đavlom, ili je žrtva pretjerane fantazije ili pogrješnoga zaključivanja.
2. Ozbiljnost. Bog nikada nije uzrok stvari koje su beskorisne, isprazne, ništave ili nepotrebne. Kada Njegov Duh pokrene dušu, to je uvijek radi nečega ozbiljnoga i korisnoga.
3. Prosvjetljenje. Iako se ne može uvijek razumjeti značenje Božjega nadahnuća, učinak bilo kojega božanskog poticaja ili pobude uvijek je prosvjetljenje i sigurnost, više nego tama i zbunjenost. To je istinito i za učinke na osobu koja prima nadahnuće i za učinke na druge.
4. Poučljivost. Duše koje su pokrenute Božjim duhom radosno prihvaćaju savjet i upozorenje svojih voditelja ili drugih koji imaju autoritet nad njima. Ovaj duh poslušnosti, poučljivosti i podložnosti jedan je od najjasnijih znakova da pojedina inspiracija ili poticaj dolazi od Boga. Ovo posebno vrijedi kod obrazovanih, koji imaju veću tendenciju biti privrženi svojim mišljenjima.
5. Diskrecija. Duh Božji čini dušu diskretnom, razboritom i promišljenom u svim njezinim djelima. Nema ništa od naglosti, lakoće, pretjerivanja, nasrtljivosti; sve je ujednačeno, izgrađujuće, ozbiljno, i ispunjeno smirenošću i mirom.
6. Poniznost. Duh Sveti uvijek ispunja dušu osjećajima poniznosti i skromnosti. Što su uzvišenije poruke s visina, dublje se duša priginje u nizine vlastite ništavosti. Marija je rekla: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ (Lk 1,38).
7. Mir. Sv. Pavao često govori o miru koji dolazi od Boga (Rim 15.33; Fil 4,9), a Isus spominje mir kao jedno od očitovanja svoga duha (Iv 14,27). Ovo je odlika koja uvijek prati komunikaciju od Boga; duša prolazi kroz iskustvo duboke i stabilne mirnoće u dubinama svoga duha.“
Osim ovih postoje i drugi znakovi: Povjerenje u Boga, fleksibilnost volje, čistoća nakane, strpljenje u patnji, samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha.
Zato slijedimo Kristov nalog i sve ispitujmo, ne budimo lakovjerni, ne činimo ono što nam Crkva ne preporučuje. Budimo sinovi i kćeri Crkve. Ne idimo samo za vanjskim stvarima, i stvarima velikim, stvarima tako vidljivim, tako jasnim i opipljivim, jer na kraju Bog se nalazi u malenim stvarima, kao što je komadić kruha, u kojem se varaju ljudski vid, opip i okus. Zbog toga i sam sv. Augustin govori: “Jao tebi, bijedna dušo, ako zabludiš na njegovu tragu, ako ljubiš Njegove znakove umjesto Njega. Čuvaj se, dušo moja, da ne budeš zvana ne zaručnicom, nego preljubnicom, ako više ljubiš darove darivatelja nego nagnuće ljubitelja.”
fra Mate Bašić

Ovih su me dana tijekom blagoslova obitelji mnogi roditelji s malom djecom pitali kako pomoći svojoj djeci da zavole misu i budu mirna i dostojanstvena u crkvi. Stoga sam odlučio tu temu istražiti i ponešto napisati. Neki također govore o dekoncentraciji zbog određene buke za vrijeme misnog slavlja, pri čemu se ne misli na plač djeteta. Neki smatraju da bi na djecu trebalo malo više pripaziti i odgajati ih za vladanje u crkvi jer smatraju pogrešnim ukoliko se boravak u crkvi izjednači s boravkom u igraonici, igralištu ili vrtiću. Misa bi uvijek morala imati neku posebnost pa bi tako naše vladanje i sam odgoj trebao biti drugačiji. To naravno nije jednostavno i predstavlja svojevrsnu žrtvu ali to može biti žrtva ljubavi koja na taj način itekako može pomoći da dijete zavoli misu kao misu i promatra misu na poseban način što ona na kraju i jest.

Neki od roditelja drže da bi se na djecu trebalo pripaziti, što se čini glasom zdravoga razuma i želje da se poštuje i dostojanstvo samoga bogoslužja. Upravo je bogoslužje i sabrano sudjelovanje u njemu u središtu njegove brige.
U sklopu odgoja djetetu bi bilo dobro davati pouku o tome što je primjereno, a što nije primjereno ponašanje u određenim prilikama, pa i u crkvi. Možda će zvučati banalno ali kako dijete učimo da se na jedan način ponaša u dnevnoj sobi i da se zubi peru u kupaonici, tako ga možemo naučiti da se ponašanje na igralištu razlikuje od ponašanja u crkvi. Djeca uče gledajući nas, te djeci puno znači ono što im kažemo i kako se i sami ponašamo.
Nikako ne bi valjalo djecu isključivati iz sudjelovanja na misama, nego svi zajedno moramo pronaći pravi način da se njihovim eventualnim nemirom ne bi ometalo dostojanstvo bogoslužja i sabranost ostalih vjernika, te ih poticati na što pozornije sudjelovanje, već kako rastu i lakše prihvaćaju naše savjete.
Osim toga, nije mudro da dolazak s djetetom u crkvu odgađamo pod izlikom da je ono još malo i da neće moći razumjeti o čemu se radi.

“Ponekad je, doduše, prisustvovanje misi s malim djetetom svojevrsna roditeljska žrtva. (Često će i neki vjernici odvraćati roditelje od toga!) No, potrebno je imati na umu da i kratkotrajni nedjeljni posjet crkvi vrijedan takve žrtve. Ne moramo insistirati da dijete prisustvuje cijeloj misi, ukoliko je nemirno. Ponekad čak i maloj djeci samo jedan dio mise može biti očaravajući doživljaj, osobito ako s djetetom udobno sjedimo blizu oltara. Misa je prekrasna i uzvišena liturgijska drama. Sve je u njoj poticajno za sva djetetova osjetila: svećenik je u divnoj odjeći punoj boja a prostor je ispunjen cvjetnim aranžmanima. Širi se ugodan miris cvijeća a ponekad i tamjana. Svjetlucavi sjaj svijeća i lijepi lusteri obasjavaju šarenilo unutrašnjosti, dok se prozori presijavaju u raznobojnim stakalcima. Čuje se divna glazba s orgulja, ljudi pjevaju i izmjenjuju lijepe geste. Razumije se da malo dijete još nije sposobno shvatiti srž mise, no ono će ipak steći utisak da se radi o važnom i veličanstvenom zbivanju. Treba, dakle, omogućiti djetetu da se usred svega toga osjeća ugodno i sigurno i da može nesmetano upijati utiske. Na taj način ono će postupno i ispravno oblikovati svoje osobno poimanje svetoga.
Nekoliko vrlo korisnih savjetâ roditeljima:

1. Pripazite na svoje ponašanje prema svetome, jer dijete izvrsno imitira.

Odgoj djeteta za poželjno ponašanje u crkvi nemojte početi pred vratima crkve, već mnogo ranije, u roditeljskom domu. Većina roditelja svoje dijete od samog rođenja blagoslivlja i označava znakom križa. Time djetetu svjedoči svoju naklonost. Bogu pak tom gestom iskazuje zahvalnost za porod i priznaje njegovo suvlasništvo nad djetetom. U odgoju djeteta treba zapamtiti najvažnije pravilo: dijete izvrsno kopira (najvećim dijelom nesvjesno) svoje roditelje. Kakav stav i ponašanje prema svetome u vašem domu imate vi, takvo očekujte i od svog djeteta. Ako ćete se vi s ljubavlju i strahopoštovanjem odnositi prema slikama svetaca, raspelu na zidu ili prema svećeniku koji vas posjeti, očekujte da će takav stav imati i dijete. Ako ste vi za vrijeme obiteljske molitve sabrani i mirni, takvo će biti i dijete.

2. Prije odlaska u crkvu, djetetu objasnite kamo i zašto idete.

Ako se planirano i s veseljem spremate u crkvu i pri tome objašnjavate malom djetetu kamo i zašto idete, dobro ćete učiniti. Takvom pripremom uvelike će mu olakšati susret s novim prostorom, mnoštvom novih detalja, šarenilom cvijeća, raskošnom rasvjetom, glazbom, pjevanjem i s mnoštvom nepoznatih ljudi. Na svetu misu pođite čisti i uredno počešljani. Odjenite svečanu, blagdansku odjeću. Time ćete svom starijem djetetu jasno dati do znanja da se u crkvu ne dolazi s igrališta, u japankama, trenirci, kratkim hlačama ili razgolićena tijela. Žvakaće gume i sveprisutne pomodne bočice s vodom ne upotrebljavajte u crkvi; ostavite ih za druge prilike i ambijente. Pri ulasku u crkvu obavezno isključite mobitel.

3. Upoznajte dijete sa župnikom.

Poželjno je da dijete od najranije dobi upoznajete sa svojim svećenikom. To se može odvijati i tijekom neformalnih susreta u gradu, u šetnji i u ambijentu izvan crkve. Na taj način će dijete doživjeti svećenika kao cjelovitu osobu, sličnu tati, a ne samo kao uniformiranog službenika za oltarom crkve.

4. Djetetu nagovijestite predstojeća zbivanja.

Djetetu unaprijed ispričajte scenarij koji će se događati u crkvi. Objasnite mu da ćete se pri ulazu u crkvu prekrižiti rukom koju se ovlaži blagoslovljenom vodom, kleknuti, nakloniti glavu. Kad dijete vidi da to radite dostojanstveno i ono će to tako činiti. Zauzmite sjedeće mjesto što bliže oltaru kako bi dijete moglo nesmetano promatrati zbivanja za vrijeme mise. Da biste ga imali pod kontrolom i umirili ga, držite ga nježno na svom krilu.
5. Ponesite prikladnu igračku.
Možete ponijeti jednu malu, prikladnu dječju igračku. Neka to bude najdraža lutkica za djevojčicu ili kakva plišana životinjica za dječaka. Ne preporučuje se ponijeti mehaničku igračku (autić ili slično) koja zuji ili buči, niti kockice koje bi dijete moglo rasipati po crkvi. Također, nemojte sa sobom nositi skupocjene igračke. Ključevi automobila, mobitel, novčanik ili kovanice novca nisu prikladna igračka kojom bi se dijete moglo igrati.

6. Dopustite djetetu da ubaci milodar u košaricu.

Dijete voli kad mu dopustite da sâmo ubaci novčani dar u košaricu koju mu ponudi sakupljač milostinje. Objasnite mu kako će to učiniti a zatim mu to omogućite. Tako ćete mu pokazati da imate u njega povjerenje. Kasnije kod kuće s djetetom komentirajte misu: ako se novčani dar sakupljao za siromašne, to je dobra prilika da se počne kod djeteta razvijati osjećaj za pomaganje onima koji su u oskudici.”

Osim ovih navedenih savjetâ postoji još sličnih savjetâ u knjizi Barbeau, Clayton C.: Glava obitelji, Verbum, Split – gdje stoji:

“Kao prvo, djeca trebaju biti prožeta osjećajem poštovanja prema misi prije nego što ih dovedemo u crkvu. To je nešto što se ne postiže prijetnjom prije ulaska u crkvu, nego usađivanjem takvog stava tijekom zajedničke molitve kao i cjelokupnim kućnim ozračjem. Djeca koja shvaćaju da je pohađanje mise uzvišeni trenutak u životu njihove obitelji, bez obzira na to što još uvijek mogu zadavati muke roditeljima, postupno će početi shvaćati potrebu pristojnog ponašanja u crkvi.
Roditelji se ne bi trebali ustručavati kada je riječ o tome da djeca za svoje ponašanje tijekom mise snose nekakve posljedice. Neki roditelji vežu ponašanje tijekom mise uz sustav nagrađivanja: odlično ponašanje donosi čokoladnu krafnu, a osrednje ponašanje običnu. Za neprihvatljivo ponašanje nema nikakve krafne. Međutim, da bi ovo bilo uspješno, roditelji se uvijek trebaju držati svog dijela dogovora.
Jedan drugi, hvalevrijedan pristup postupanju s malom djecom u crkvi jest pružati im obilje nježnosti držanjem u naručju, grljenjem i maženjem. Vrlo je vjerojatno da dojenčad i mališani koji takvu fizičku naklonost povezuju s crkvom poslije neće praviti probleme.
Ali čak i maloj djeci misa može biti fascinantna, posebice ako su roditelji dovoljno mudri da sjednu u prvi red odakle djeca mogu gledati što se zbiva. Jer misa je drama, liturgijska drama u odjeći punoj boja, često okružena cvjetnim aranžmanima i svijećama. Čak i dijete koje je premaleno da bi moglo razumjeti išta od onoga što se događa može za sebe naći nešto zanimljivo u tome.
Otac jednostavno treba odlutalu pozornost svog djeteta vratiti na obred pokazujući mu što se događa. Ako dijete nije koncentrirano na zbivanja na misi, ono se dosađuje ili je uplašeno morem nepoznatih glava oko sebe, ili se osjeća napušteno usred grupe nepoznatih ljudi dok jedan od roditelja odlazi primiti svetu pričest.
Neki možda dvoje oko toga treba li poučavati dijete tijekom mise. Ali nema razloga zašto otac ili majka ne bi došapnuli djetetu kratko objašnjenje onoga što se u različitim trenutcima tijekom mise zbiva. Na taj način roditelji ispunjavaju jednu od obveza laičkog svećeništva: vjersko poučavanje vlastite djece.”

Stoga na kraju, dobro je spomenuti da je Euharistija susret sa živim Kristom u kojem sudjeluje zajednica vjernika. I djeca pripadaju zajednici vjernika te ih se nikako ne smije isključiti iz euharistijskog slavlja. Roditeljima se stoga preporučuje da djecu od najranije dobi vode u crkvu, poučavaju o vjeri, uvode u misu i stvore kod djece osjećaj posebnosti i mistike koju svaka misa u sebi nosi, jer sam Isus govori: “Pustite djecu da dolaze k meni.”