Započelo je Došašće i naš Gospodin Isus Krist želi doći k nama. On se želi nastaniti u nama, želi postati dio nas. Zato već danas podigni glavu! Pogledaj! Evo Isus tebi želi doći. Krist cijelo tvoje biće želi zauzeti. On želi postati tvoj gospodar, tvoj otac, tvoj brat i prijatelj. Ustani ti pali čovječe! Evo Bog tebi dolazi. On sam tebi hita da te spasi. On tebe želi nositi. Tebe zagrliti i s tobom hoditi.
Želiš li ti koračati s njime? Želiš li ti biti Njegov domaćin? Želiš li da tvoje srce postane Njegovo Srce? Želiš li doživjeti Božić? Želiš li doživjeti dolazak majušnoga Boga u jasle tvoga srca? Ne boj se! Jer Bog tebi dolazi. Samo pruži svoju ruku Njemu. Samo ustani s Njime i sa svojim Božićem hodi.
Kako ćeš to učiniti?
Jedna od najvećih istina u ljudskom životu jest, da samo onda, kada postajemo maleni, otkrivamo velike stvari. Ako onda želimo pronaći Boga, moramo postati kao djeca, moramo postati maleni, da bismo pronašli to najveće i najviše što ljudski um može zamisliti. Zato je smisao Došašća da postanemo kao djeca, koja će onda u povijenom djetetu, koje leži u jaslama vidjeti počelo čitavog kozmosa, vidjeti Boga, koji nadvisuje čitav svemir. Stoga nemoj ti čovječe ovoga Božića ostati velik, jer nećeš ugledati maloga Boga. Nemoj biti ohol, jer ćeš promašiti ovo Beskonačno povijeno u jaslama, jer jedino kad smo maleni, otkrivamo nešto veliko – pa tako i Boga.
Sukladno s rečenim, samo ponizne, malene, jednostavne duše, koje su dovoljno malene da vide Božju veličinu u malenom Djetetu, mogu doista doživjeti Božić. Samo takav može vidjeti Utjelovljenu Riječ, pravog Boga i pravog Čovjeka. Samo maleni u malenom Djetetu može vidjeti svoga Stvoritelja, kao što samo Dijete u figuricama vojnika može vidjeti pravu vojsku, u tepihu bojno polje i u običnoj metli pravoga konja. Svijet u tom Djetetu vidi samo djetešce, ali ti imaš, već danas priliku, tako se pripremiti za Božić da onda u tom djetešcu vidiš Dijete, vidiš Božić, vidiš malog Boga. Jer to je Onaj koji ti za ovaj Božić želi reći: Daj mi svoje čovještvo, a ja ću ti dati moje božanstvo.
fra Mate Bašić

Počeo Advent, vrijeme Došašća, odnosno priprave za Božić, a Božić kao da je već bio. Čitav grad u lampicama, višemetarske bogato okićene jelke po trgovima, izlozi dućana u kuglicama, pahuljicama, slamici i svakojakim drugim svjetlosnim i zvučnim efektima, koji bi kao trebali aludirati na Božić. Božićne akcije na sve strane, televizijske reklame prepune “Božića” u kojem dominiraju zvuci puni zvončića i nebo puno sobova, bradatih djedica u crvenom kostimu, koji se pokušavaju predstaviti kao zaštitni ili prepoznatljivi znak Božića. A gdje je Božić, Mali Bog – Isus u svemu tome?
Svi pjevaju Božić je, Božić dolazi, Zvončići, zvončići, a opet nigdje Isusa. Posvuda neki anđeli, neke anđeoske karte, nekakve poruke anđela na kuglicama, pakiranju od čokolade, boci od vode, kutiji paste za zube; a opet nigdje Isusa. Pitam se onda: Kakav je to Advent, kakav je to Božić? Kakav je to mali Bog koji želi doći u naša srca? Koja je poruka Božića?
Zar se Isus rodio da bi imali super akcije po trgovačkim centrima? Ili se rodio da bi izlozi dućana bili nakićeni? Zar se rodio u svjetlucanju lampica, ili se ipak rodio u zamračenosti spilje? Gdje je onda taj Isus u tom mojem Gradu? Zar se Bog doista toliko ponizio i učinio takav paradoks svojim Utjelovljenjem da bismo mi sada pomoću tog događaja sve komercijalizirali i zapravo govoreći o Božiću sam Božić u svojoj biti poništili.
Zar On može uči u nas bez dolaska nama, bez Došašća, bez tog u svijetu odbačenog Adventa?
Shvati čovječe da nisu Advent koncerti po trgovima. Nije Advent okupljanje na ulicama, već je Advent okupljanje u sebi i traženje Boga koji u tišini govori, tišinu govori i tišinom govori. Advent jedino može biti priprema i obnavljanje srca u kojem će se moći roditi Isus.
O čovječe, koliko si daleko otišao da ti je domet na svjetskoj razini neko Božićno pomilovanje ne znam čega sve ne i ukrašavanje drvaca, a čovjek pored tebe u tom istom Božiću od hladnoće i gladi umire.
O čovječe, gdje si skrenuo kada ti je vrhunac proslave Božića staviti jelenje rogove sebi ili svome psu na glavu, a toliki ljudi o svome životu u to božićno vrijeme strahuju za vlastiti život.
Kako se uopće može slaviti Božić bez Isusa?
Božić nije svečani ručak ili kićenje bora, već je Božić dolazak maloga Isusa u naš dom. Kako se netko uopće usudio od Božića odvojiti Isusa, učiniti čak razdvojene jasle u kojima se rodio od njega samoga, pa je važnije brojiti ovčice oko jaslica i igrati se s pastirima nego li pozdraviti Kralja svih kraljeva koji se upravo rodio i želi se roditi u našim srcima?
Shvatimo više da Isusu nisu potrebni popusti u dućanima, niti posebno uređen blagdanski stol, već Isus treba samo jednu stvar da bi se rodio u nama. Isusu treba naše srce. Isus želi da u svome srcu napravimo jasle u kojima će se on moći roditi. Isus ne traži nešto posebno nego mu je dovoljna i gruba slama u kojoj će ležati, čime nam želi reći da se i u našim slabostima, nesavršenostima, ljudskostima, on može nastaniti. Samo mu moramo otvoriti svoje srce i dostojno ga urediti, očistiti, ali ne nešto posebno, mekim baršunom, nego onime što mi jesmo. Moramo se Adventom za Isusa pripremiti i to je za Isusa dovoljno.
Stoga ne brinimo toliko o uređenju vanjštine, stola, bora ili vlastitog ormara, već brinimo o uređenju svoga srca, da kroz ovo vrijeme Došašća nakupimo dovoljno slame dobrih dijela u svome srcu od koje će biti oblikovane jasle za rođenje Maloga Boga u nama. Da zavirimo u tišinu i zamračenost našeg srca i stvorimo prostor ljubavi prema svakom čovjeku, jer tako ljubeći druge u sebi možemo poroditi Isusa. Vjerujte da se Isus neće poroditi i sići u izlog dućana ili šoping košaricu, čak ni na jedan blagdanski stol, nego On želi postati dio nas ljudi, naše nutrine i po nama svima dolaziti. Ali Božić to neće moći ukoliko mi sami ne budemo stol susreta, stol radosti, stol ljubavi, pomoći i prijateljstva svakom čovjeku.
E to je Božić i priprava za Božić kroz Advent. Zato otvorimo oči, budni budimo i bdijmo radosni jer Gospodin baš nama ovaj Božić želi doći. Pa neka svima bude blagoslovljeno ovo vrijeme Došašća, vrijeme priprave za Božić.

Mnogo me ljudi pitalo o različitim gestama unutar liturgijskog slavlja, te sam zbog tih pitanja i sam pokušao naći odgovor. Prije svega moram napomenuti da forma Mise ili pak geste unutar Mise predstavljaju bitnu stvarnost, jer kada bi forma ili gesta bile nebitne, tada ne bi postojao takozvani Ordo Missae – Red Mise, već više neki Incompositus seu perturbatio seu confusio Missae – Nered Mise. Same geste u Misi i drugim liturgijskim slavljima također imaju svoje značenje i nisu bez razloga, te ih Crkva bez razloga ne donosi, odobrava ili odbacuje, jer sama riječ gesta dolazi od glagola koji znači postaviti sebe, od čega u našem jeziku dolazi riječ ponašanje. Dakle, ponašati se bilo kako u slavljenju Mise nije slika komunitarnosti vjernika, ni slika Crkve.
Prvi problem se javlja u trenutku kada mi vjernici mislimo da naše tumačenje ili naše shvaćanje ili citiranje Svetog pisma po sebi mora biti ispravno. No istovremeno zaboravljamo, da postoji nešto što se zove subjektivna istina i nešto što zovemo objektivnom istinom. To je problem ne samo nas vjernika nego čitavog društva koji prirodu ili narav stvari prilagođava svome mišljenju, iskustvu ili nekom drugom unutarnjem ili vanjskom osjećaju, a trebali bi svoje mišljenje prilagoditi naravi, odnosno prirodi stvari. Zbog toga Sveta Crkva u Konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum pod brojem sedam uči: “A da se Evanđelje u Crkvi bez prekida čuva neiskvareno i živo, apostoli su kao nasljednike ostavili biskupe, njima »predajući svoje vlastito učiteljsko mjesto«.” Ukoliko bolje čitamo citiranu rečenicu vidjet ćemo da svako tumačenje Pisma bez provjere Crkve može dovesti do zablude i krive interpretacije, što se danas događa među nama vjernicima, jer odbacujemo poslušnost učiteljskoj službi Crkve i smatramo sebe pametnijima od Učiteljstva Crkve, pod čime ne mislim samo na vjernike laike već na čitavu zajednicu Crkve. Osim toga, saborski Oci na osobit način ističu u istoj Konstituciji Dei Verbum pod brojem dvanaest: “Sve naime to što je u vezi s tumačenjem Pisma podliježe konačno sudu Crkve, koja obavlja božansko poslanje i službu čuvanja i tumačenja riječi Božje.” Iz ova svega dva citata vidljivo je ono što mi počesto zaboravljamo i ponašamo se često kao mase hipnotizirane protestantizacijom u kojoj postoji samo Pismo a Predaja se ni ne smatra božanskom objavom, te se odbacuje.
Jednako tako Katekizam Katoličke Crkve uči: “Zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu, koje to s autoritetom čini u ime Isusa Krista, tj. biskupima u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, rimskim biskupom. To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego joj služi učeći samo ono što je predano: po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga, odano Riječ sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz toga jedinog poklada vjere crpi sve što predlaže da se vjeruje kao od Boga objavljeno. Pamteći Kristovu riječ apostolima: “Tko vas sluša, mene sluša” (Lk 10,16), vjernici poučljivo prihvaćaju učenje i smjernice, koje im Pastiri daju u različitim oblicima.”
Prema tim izričajima Crkve pogrešno je kada vjernik katolik neke čine opisane u Svetom pismu bez odobrenja Crkve prakticira ili širi, kao što na primjer pljeskanje u Misi opravdava citatima Psalama u kojima doista stoji da plješćemo Bogu, ali ujedno zaboravlja da Psalam ne donosi opis Mise i da u Misi postoji red, bitne geste i forme koje određuju Misu i koje Crkva preko Kongregacije za bogoštovlje i partikularnih biskupskih konferencija dopušta ili odbacuje.
Crkva od kada postoji posjeduje svoj kult i liturgijske čine. Ona posjeduje vlastiti oblik slavljena Mise. Taj oblik nije neki svjetovni oblik doživljen na koncertima ili nečem drugom, već je vlastiti hramski oblik, koji se po sebi mora razlikovat od profanog oblika slavljenja i euforije, jer sama riječ profano podrazumijeva nešto izvan hrama, izvan crkve, nešto što desakralizira. No nažalost danas se sve više širi praksa profanizacije Svete Mise, profanizacije misnog slavlja, liturgijskih gesti i formi, koje malo po malo od Mise čine koncert, euforiju, javni skup, cool stvar i ne znam što sve drugo, ubacujući profane desakralne geste u svetost Mise. A zar Misa ne bi trebala biti nešto sasvim drugačije od koncerta? Zar doživljaj na Misi ne bi trebao biti drugačiji od doživljaja na mega okupljanjima gdje svi pod naletom euforije plješću, skaču, slave i padaju u trans? Zar nije Misa nešto drugačije od svega profanog i desakraliziranog? Nakon što se postave ta i slična pitanja, dolazi se do krajnjeg pitanja: Čime ili s kime se ja onda susrećem i pričešćujem u Misi?
Moram iskreno reći da sam žalostan. Žalostan sam zbog svakog vjernika koji misli da svaka Sveta Misa nije ista. Pitam se s čime se onda pričešćujemo? Odlazimo li na Misu zbog posebne glazbe, posebne propovijedi, posebne atmosfere ili odlazimo zbog Krista? Kao da je sve to izvanjsko postalo važnije od onog unutarnjeg. Kao da su sve geste postale važnije od susresti Krista. I onda neki uzastopno pored svoje župe hrle u druge crkve, kod drugih propovjednika, jer tamo se doživi Isus, jer tamo je Isus, jer to je posebno. Moj Bože! Koja to Misa nije posebna i najposebnija? U kojoj to Misi i u kojoj to crkvi Krist nije potpuno prisutan? Kako da se onda ne žalostim i ne plačem nad tim “Jeruzalemom” kad taj današnji “Jeruzalem”, mi vjernici, u prisutnog Isusa kao da ne vjerujemo? Tražimo kruh pored pogače i uvodimo nešto profano, dakle ono van svetog u ono sveto. Ma znamo li mi uopće što je Misa? Što je slavljenje Boga? Iskreno, najlakše je slaviti Boga pjesmom, plesom, pljeskanjem i euforijom, ali krenimo više slaviti Boga svojim življenjem. Otvorimo se Bogu koji šuti. Njemu koji je šutnja koja govori i govor koji šuti. Njemu koji apostole uči moliti i kada mole ne drži ih za ruku. A mi, kao znamo moliti. Otvorimo se njemu koji moli u osami i tišini. Njemu koji zbog narušavanja dostojanstva i svetosti Hrama, bičem sve izgoni iz Hrama i govori da od Kuće Oca napravismo kuću razbojničku. Ne govori li i nama danas da mi od Njegove Žrtve, Prinosa, Slavlja, Spomena, Mise, napravismo koncert, euforično okupljanje i svjetovnu kazališnu predstavu. To me iskreno žalosti. Stoga napominjem bratski i s ljubavlju prema svakome da “mnoge paraliturgijske intervencije i geste unutar liturgije, kao što je pljeskanje, držanje za ruke i drugo, ne pokazuju komunitarnost ili zajedništvo, nego puku kolektivnost, teatralnost i dramatizaciju, a to nikako nije slika Crkve.”
Iz istog razloga Kongregacija za bogoštovlje napominje: “Obnavljanje svetih obreda nipošto ne ide za desakralizacijom, profanizacijom niti hoće biti bilo kakvim povodom sekularizaciji, profanizaciji svijeta. Stoga valja sačuvati dostojanstvo i ozbiljnost i svetost obreda. Snaga liturgijskih čina nije u čestom iskušavanju i obnavljanju obreda, pa ni u njihovu pojednostavnjivanju, nego jedino u dubljem istraživanju Božje riječi i slavljenog misterija; a nazočnost se ovih potvrđuje opsluživanjem obreda Crkve, nikako pak onim što odredi poneki svećenik popuštajući svojoj ćudi. Valja, nadalje, imati pred očima da svećenikova privatna popravljanja svetih obreda vrijeđaju dostojanstvo vjernika i otvaraju put do pojedinačnih i posebnih osobnih oblika u svetim slavljima, a ona izravno spadaju na svu Crkvu. Jer služba svećenika, služba je svekolike Crkve, zato se može služiti samo u poslušnosti i zajedništvu s hijerarhijom i u težnji za služenjem Bogu i braći. Hijerarhijska narav liturgije, njezina sakramentalna snaga i dužno poštovanje prema zajednici vjernika bez sumnje traže da svećenik svoju ulogu u kultu vrši kao vjerni sluga Crkve i djelitelj Božjih tajna, ne uvodeći nikakav obred koji nije ustanovljen i odobren u liturgijskim knjigama.”
Jednako nas Crkva po Pastirima poučava i kod geste dizanja ruku i držanja za ruke kod moljenja Molitve Gospodnje:
“U posljednje vrijeme primjećuje se sve veći broj vjernika koji molitvu Očenaša popraćuje gestom podizanja i širenja ruku, a u nekim slučajevima i međusobnim držanjem za ruke. Crkveni dokument, koji nam o tim gestama daje upute, opća je odredba Rimskog misala. Tu se kaže da svećenik poziv zajednici na molitvu Očenaša izgovara sklopljenih ruku, a on onda molitvu Gospodnju izgovara raširenih ruku. Ta ista gesta, međutim, nije predviđena za zajednicu vjernika. Pojedine biskupske konferencije su prilikom prevođenja Misala dale mogućnost da vjernici mole raširenih ruku, ali uz odobrenje Kongregacije za bogoštovlje.
Hrvatska biskupska konferencija nije predvidjela takvu mogućnost. Uzdignute ruke možda bolje izražavaju duh molitve, ali nije uputno uvoditi razne geste bez prethodnog usuglašavanja, ujednačavanja i odobrenja za područje cijele biskupske konferencije. Isto je i s držanjem za ruke tijekom molitve Očenaša.
Liturgijska tradicija ne poznaje takvu molitvenu gestu i ona nije predviđena kao oblik prilagodbe niti u jednoj biskupskoj konferenciji. Naime, želja da se tom gestom izrazi zajedništvo vjernika oduzima prvenstvenost hvale upućene „Ocu koji je na nebesima”. Osim toga, dimenzija zajedništva izražava se zasebnom gestom u činu koji prethodi pričesti, a to je obred mira ili pružanja ruke.
Sve ovo važno je zbog potrebe čuvanja liturgijske i kršćanske izvornosti znakova i čina koji su nam dani za slavljenje otajstava.”
Nisu li onda i sve današnje krize uzrokovane krizom naše vjere? Jer svaka današnja kriza nije ništa drugo nego posljedica gaženja i rušenja prirodnih zakona koje je Bog stavio kao temelj društvenom i gospodarskom životu. Ljudi su htjeli u društvenim i gospodarskim prilikama živjeti bez obzira na petu i sedmu Božju Zapovijed i uopće bez obzira na Dekalog – Božje Zapovijedi – te bez obzira na ono što zapovijeda naravni zakon u čovjeku. Ljudi su htjeli i hoće živjeti tako bez reda naravi i tako stvorili ono što se danas prema grčkom jeziku zove kriza, ili drugim riječima: posvemašnji nered u društveno i gospodarskom životu. Tako i neki žele slaviti Misu bez obzira na sve ono što Crkva nalaže, jer to su za njih samo forme, oblici i sve ostalo po sebi nebitno. Ali vjerujte nije tako, već je nebitno sve ono što svatko po sebi smatra bitnim, a što se istovremeno suprotstavlja formi ili gesti koju je Crkva odredila.
Stoga znajte da nepoznavanje prirodnih životnih zakona i odbijanje istih može srušiti čitave kulture, obrede i dostojanstvo slavlja, što se već u povijesti dogodilo; ali u ponovnom upoznavanju ovih zakona, formi i gesti, stoji i spas, kako naše današnje civilizacije, tako i nas vjernika. Zato čovječe vrati se zemlji, vrati se sebi, vrati se redu i vrati se Bogu.
Ne želim svime napisanim nikome pametovat, već samo ono što su mene učili, što me moja Majka Crkva uči, predajem drugima, pa makar me neki i ne shvatili, osudili, popljuvali, ali učenja Crkve se ni za cijenu života nikada neću odreći, jer Crkva je moja Majka. To također ne znači da se nekome nešto oduzima već na taj način Crkva ono sigurno, istinito i pravo svima daje.
Zbog toga tebi i meni, svima nama Isus govori:
“Sve što ti uzeh, tek uzeo sam zato,
Ne da bih time orobio tebe,
Nego da tražiš i da ti dadem Sebe.
I sve, što se tvome dječjem umu
Izgubljeno čini, spremio sam ti kući:
Ustaj, stisni Moju ruku, i sa mnom idi.”