Sveti Elizej – starozavjetni je prorok, ali je u Crkvi čašćen kao svetac pa su se po predaji i njegove relikvije prenosile u Aleksandriju, Carigrad i Ravenu. O njemu piše: 1Kr 19, 16.19; 2Kr 2-9. poglavlja. Živio je u 9. stoljeću prije Krista, potjecao je iz imućne obitelji. Bog ga je pozvao preko proroka Ilije kojem je bio poslužitelj. Nakon što je Ilija ognjenim kolima bio uznesen na nebo, Elizej je primio snagu i moć Ilijina duha. Kao prorok je ostavio važan dojam poput Ilije. Bog je preko njega činio čudesa. Utjecao je na religiozni ali i na politički život Izabranog naroda.
Ode on (Ilija) i na povratku naiđe na Elizeja, sina Šafatova, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sam bijaše kod dvanaestoga. Ilija prođe kraj njega i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: “Dopusti mi da zagrlim svoga oca i majku, pa ću poći za tobom”. Ilija mu odgovori: “Idi, vrati se, jer što sam ti učinio?” On ga ostavi, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso, i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.
1Kr 19, 19-21
Sveti Antun Padovanski (1195.-1231.) – rođen je u Lisabonu, a roditelji mu na krštenju nadjenuše ime Fernando. Odlučio se kao petnaestogodišnjak za poziv augustinca te živi u Lisabonu i Coimbri. Ređen je za svećenika 1220. godine. Ostavlja augustince i prelazi k franjevcima i mijenja ime u Antun. Nije mu se ispunila želja da u Maroku misionari jer je obolio. Vraća se, ali ga olujni vjetar odnosi na Siciliju. U svibnju 1221. godine dolazi na “kapitul na rogožinama” u Porcijunkulu. Odlazi u Romagnu, a o njemu se pročulo nakon jedne propovijedi na mladoj misi. I od tada postaje putujući propovjednik. U međuvremenu uči braću teologiju, obavlja službu provincijalnoga ministra, piše svoje Sermones. U korizmi 1231. godine propovijeda u Padovi. Zdravlje mu se pogoršalo te je umro iste godine. Papa Grgur IX. proglasio ga je svetim 30. svibnja 1232. godine.