Sveti Albert Chmielowski (1845.-1916.) – rodio se 1845. godine nedaleko Krakowa. Ostao je rano bez roditelja pa ga je odgajala rodbina. Godine 1863. sudjeluje u pobuni protiv Rusije, bio je ranjen i zarobljen, noga mu je amputirana te je postao invalid. Otkrio je slikarski talent pa studira u Parizu i Münchenu slikarstvo. Vraća se kao tridesetogodišnjak u domovinu te svoje umjetničko stvaranje posvećuje slavi Božjoj. Otkrio je bijedu ljudi pa im želi pomoći. Nadahnuo se svetim Franjom te je nosio sivi habit i nazivao se brat Albert. Zavjetuje se na franjevačko trećoredsko pravilo svetog Franje i osniva svjetovni institut – “Sluga siromaha” popularno “Družba Albertinaca”. Osniva i ženski ogranak “Družba Albertinki”. Umro je 1916. godine u svetištu koje je osnovao.

Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: “Hajdete u miru, grijte se i sitite”, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi.      

Jak 2, 14-17         

Sveti Aurelijan – 546. godine je postao biskup Arlesa u Galiji. Kao biskup utemeljio je opatiju svetog Petra. Sudjelovao je na saboru u Orleansu 549. godine na kojem su bile osuđene hereze nestorijanizam i monofizitizam. Na molbu pape Virgilija obraća se gotskom kralju da poštuje rimsku Crkvu i zaključke koncila u Niceji, Efezu i Kalcedonu, a napose u odnosu na arijanizam. Sveti Aurelijan je umro 551. godine u Lyonu i pokopan je u bazilici svetih apostola.

Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima! A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova. Zato veli: Na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima. Ono “uzađe” – što drugo znači doli to da i siđe u donje krajeve, na zemlju? Koji siđe, isti je onaj koji i uzađe ponad svih nebesa, da sve ispuni. On i “dade” jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove.

Ef 4, 6-13

Sveti Vid – rodio se potkraj 3. stoljeća na Siciliji u poganskoj obitelji. U najranijoj mladosti su ga u kršćanstvo uputili dadilja Krescencija i učitelj Modest. Bio je živahan dječak tako da je uočen kao kršćanin. Bog je preko njega činio čudesa pa se za njega zainteresirao i car Dioklecijan koji ga je pozvao u Rim da mu izliječi sina od padavice. Predaja kaže da ga je i izliječio, ali je umjesto nagrade, mučen i pogubljen. Štovanje svetog Vida brzo se širilo, a napose među slavenskim narodima. Tako je u Hrvatskoj njemu posvećeno 123 crkve i kapele te brojni oltari sa slikama ili kipovima. Njegove se relikvije čuvaju u st. Denisu (Pariz) i Pragu gdje se nalazi relikvijar njegove ruke. Sveti Vid je zaštitnik grada Rijeke i Okučana.

Oče Sveti! A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini. 

Iv 17, 13-19