Srce Isusovo je naziv kršćanske pobožnosti prema Isusu i ujedno naziv blagdana.
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu istaknuto je obilježje suvremenog katoličanstva. Srce je postalo simbolom uzvišene Kristove ljubavi uglavnom u europskoj civilizaciji. Čak i u Bibliji srce se smatra više sjedištem znanja negoli ljubavi.
Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu nalazimo kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francisca Rimska i sv. Bonaventura. U 16. st. njegovali su je kartuzijanci i kasnije isusovci.
Sv. Ivan Eudes (17. st.) dao joj je teološki temelj.
Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova, došao je iz francuskog grada Paray le Moniala prigodom ukazanja Srca Isusova, sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. g. Ali tek 1765. g. papa Klement XIII. dopušta slavljenje blagdana Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Bili su to poljski biskupi onoga vremena i rimska Nadbratovština Srca Isusova. Ubrzo su blagdan prihvatili redovnice Reda Pohođenja kojemu je pripadala sv. Margareta, cijeli Rim, potom biskupi i kraljica francuskog naroda, poglavari i članovi Družbe Isusove i tako se za kratko proširio gotovo u cijeloj Crkvi.
Nakon što se blagdan Srca Isusova tako brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegovog slavljenja, papa Pio IX. je 1856. g. posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765. a općevažeći postali su 1856..
Blagdan Presvetog Srca Isusovog slavi se u petak nakon blagdana Tijelova i stoga je lipanj mjesec Presvetog Srca Isusova.
Jules Chevalier, utemeljitelj Misionara Presvetoga Srca Isusova je sebe i svoje djelo uvijek povjeravao Majci Božjoj. Majku Božju je štovao pod imenom Notre Dame du Sacre–Coeur (Majka Srca Isusova), a sam Isus je prvi misionar toga Srca, jer nam je prvo objavio Božju ljubav prema nama.
Sv. Margareta Marija imala je od 1673. g. do 1675. g. nekoliko viđenja Srca Isusova. U jednom od posljednjih koje se obično zove “veliko ukazanje”, a bilo je 16. lipnja 1675. g., u tijelovskoj osmini, Isus daje nalog za uvođenje blagdana Srca Isusova: “Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i prošnja naknadnom pričešću kako bi se nadoknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje Tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima.” Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca: “Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.”
Sveti Ivan Fakundo (1430.-1479.) – Pravo mu je ime Ivan Gonzales od sv. Fakunda. Rođen je 1430. godine u Svetom Fakundu, danas Sahagun, sjeverno od Valladolida. Studira filozofiju i teologiju, a od 1457. godine kanonsko pravo u Salamanki. Upravo će u tome gradu razviti svoje propovjedničko poslanje. Utjecao je na javni život grada, uspješno je mirio u njemu napetosti. Nakon kraće bolesti se povlači 1463. godine i postaje augustinac. Ponovo ga traže da propovijeda kako bi se moral u gradu popravio. I punih 12 godina vrši “drugu rundu” svoga propovjedničkoga poslanja. Umro je 1479. godine, izgleda da ga je otrovala jedna žena koju je opomenuo zbog nemorala. Njegove se relikvije čuvaju u novoj katedrali u Salamanki.
Sveti Barnaba apostol – O svetom Barnabi znamo samo što nam o njemu kazuju Djela apostolska. Rodom je s Cipra. Među prvima je prihvatio kršćanstvo promijenivši ime Josip u Barnaba. Prodao je dio svoga imanja i novac je dao Crkvi. Vrlo je povezan sa svetim Pavlom, neki misle da je s njime bio Gamalilejev učenik. Obraćenika Pavla je uveo u kršćansku zajednicu u Jeruzalemu. Pavla je pozvao iz Tarza i uključio ga u pastoralno djelovanje u Antiohiju. Pavao i Barnaba s Ivanom i Markom kreću na misijsko putovanje: na Cipar pa na južnu Malu Aziju. Razišli su se upravo radi Marka pa je Barnaba krenuo ponovno na Cipar. Prema predaji je oko 70. godine kamenovan na Cipru.