Sveta Jelena Križarica – je majka cara Konstantina Velikoga. Rođena je u Maloj Aziji oko 255. godine. Oženio ju je Konstancije Klor, koji je se odrekao kad je postao carem. Postala je kršćankom pa je kao takva utjecala da je car Konstantin izdao 313. godine Milanski edikt, kojim je proglasio kršćanstvo slobodnom vjerom, gotovo državnom. Jelena hodočasti u Svetu zemlju jer je željela pohoditi Isusovu domovinu. Njezinim zauzimanjem izgrađene su bazilike svetog Križa u Jeruzalemu i Isusova rođenja u Betlehemu. Prema predaji pronašla je križ na kojem je Isus raspet, pa je dobila naslov Križarica. Umrla je 330. godine u Nikomediji. Relikvije joj se časte u Rimu i Trieru.

Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo te, jer si po svojem svetom križu otkupio svijet!

Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelom svijetu!

Sveti Hijacint – se među Poljacima naziva Jacek, kao umanjenica od Jakov. Međutim njegov ga je životopisac usporedio s dragim kamenom “hijacintom” što je onda prevladalo – Jacinthus. Rodom je iz Šleske. Postao je kanonik u Krakovu. Na putu u Italiju susreće dominikance i odluči se za njihov poziv. Sveti Dominik ga šalje u Poljsku i da ondje propovijeda. Vrativši se u Krakov osnuje dominikanski samostan. 1225. godine odlazi u Gdansk koji mu je postao odskočna daska za evangelizaciju Prusa. I nekoliko braće odlazi u Kijev, ali ih je tamošnji knez protjerao kako ne bi štetili pravoslavlju. Vraća se u Poljsku i živi u Gnjeznu. Umro je u Krakovu 1257. godine. Smatra se apostolom Poljske i Pruske.

I reče im: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro”. I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.               

Mk 16, 15-20

Sveti Rok – rođen je oko 1295. godine u Montepellieru. Ostao je rano bez roditelja, svoje imanje je podijelio siromasima, a sam se zaputio na hodočašće u Rim. U to je vrijeme kuga harala Italijom te se Rok zaustavljao u pojedinim mjestima poslužujući okužene. Vraćajući se iz Rima i sam je obolio u Piacenzi, povukao se u šumu da ne zarazi druge. Pobožna legenda kaže da mu je svaki dan jedan pas donosio komad kruha. Prizdravivši vrati se u svoj kraj, koji je bio u ratu pa su ga optužili kao uhodu te smjestili u zatvor u kojem je umro 1327. godine. Njegovo se štovanje počelo širiti kada je grad Konstanz, u kojem se održavao crkveni sabor 1417. godine oslobodio kuge u 15. stoljeću. Mlečani su relikvije svetog Roka prenijeli u svoj grad u kojem su franjevci podigli crkvu “San Rocco”, kao bratu franjevačkom trećorecu. Sveti Rok se u Hrvatskoj časti od davnine kao jedan od zaštitnika Domovine.

Tobit iziđe na vrata i spotače se, ali sin potrča k njemu i pridrži ga, razmaza žuč ocu preko očiju i kaza: “Hrabro, oče moj!” Kad ga oči zasvrbješe, protrlja ih, a iz očinjih mu se kutića oljuštiše bijele mrlje. Ugledavši sina zagrli ga, zaplaka i probesjedi: “Blagoslovljen da si, Bože, blagoslovljeno tvoje ime u vijeke, i blagoslovljeni svi tvoji sveti anđeli! Jer si me udario pa se smilovao na me: evo gledam svoga sina Tobiju!” Njegov sin, sav sretan, uđe u kuću te izvjesti oca o velikim događajima što su mu se zbili u Mediji.

Tob 11, 10-15