Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan.
Na Uskrs slavimo središnji događaj kršćanstva – Kristovo usrkrsnuće.
Zato biti kršćanin znači prije svega vjerovati da je Bog Isusa, onog istog kojeg su ljudi raspeli, uskrisio i učinio Gospodarem svega stvorenoga.
Kristovo uskrsnuće je bilo pripravljeno kroz cijeli Stari zavjet, a kad je jednom ostvareno, sva kršćanska pokoljenja rječju i životom svjedoće za tu temeljnu istinu povijesti – Krist je uskrsnuo, s njime i mi neprestano uskrsavamo.
Prvo svjedočanstvo za uskrsloga Krista dali su njegovi učenici.
Prema Djelima apostolskim, kršćanska se zajednica zasniva, razvija i širi na toj činjenici i na vjernosti uskrslom Kristu. Činjenica Kristova uskrsnuća prenosi se tako svim budućim kršćanskim naraštajima, sve do danas. Kristovo je uskrsnuće početak novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća koji se već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena.
Uskrs nas poziva na radost i poručuje nam da zbilju uskrsloga Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt i unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu.
Riječ Uskrs je nastala od riječi uskrsnuti koja vuče korijene iz staroslavenskog u kojem je glagol *krьsnǫti značio rasti i razvijati se. Prefiksacijom uz- dobiven je praoblik od kojeg se razvio današnji hrvatski glagol.
Drugi naziv, Pasha, češći je u drugim povijesnim konotacijama. Hebrejska riječ pasah značila je prolaz (prolaz Židova kroz pustinju nakon 40 godina) preuzeta je u grč. Πάσχα.
Naziv Vazam osim Uskrsa obuhvaća cijelo sveto trodnevlje – Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs, ali često se sinegdohizira samo na nedjelju – Uskrs. Neki (Petar Skok) povezuju ga s riječju uzeti (stsl. vъzęti < uz + imati), odnosno razdobolje suprotno Mesopustu kad se opet počinje uzimati meso. Drugi ga pak povezuju tako da su Ćiril i Metod slavenizirali grčku riječ Pasha (p > v, ozvučivanje s > z) te je tako dobivena riječ Vazam.
Germanski nazivi – engl. Easter i njem. Ostern vuku etimologiju od imena saksonske božice Eostre koja je bila slavljena za vrijeme proljetnog ekvinocija.
Sveti Vinko Ferrer (1350.-1419.) – rodio se 1350. godine u Valenciji kao sin gradskog bilježnika. U 17. godini života stupio je u Red propovjednika i postao dominikanac. U svom Redu je bio profesor filozofije i teologije, magister novaka te vrsni propovjednik. Živio je povučenim i isposničkim životom, ali je bio veoma aktivan kao svećenik. Kao propovjednik je prošao Španjolskom, Švicarskom, Italijom i Francuskom gdje je umro u Bretanji 1419. godine. Ljudima je pomagao u nevoljama, često i čudesima. Zaštitnik je od padavice i glavobolje.