Sveti Karlo Boromejski (1538.-1584.) – rođen je 1538. godine u gradiću Arona u obitelji Boromeo. U Paviji je u 21. godini doktorirao pravo. Ujak papa Pio IV. imenuje ga državnim tajnikom i kardinalom. U to vrijeme je rastrošan i svjetovnog ponašanja. Nakon smrti najstarijeg brata neočekivano se produhovljuje i odlučuje za promjenu života. Sudionik je Tridentskoga koncila (1560.-1563.) na kojemu je nastojao oko pomirenja s protestantima. Godine 1564. postaje milanski nadbiskup te nastoji oko obnove milanske Crkve: obnavlja liturgiju, osniva dobrotvorne ustanove, ujednačuje vođenje matica u župama. Bio je čovjek silne energije, radin i duhovan. U vrijeme kuge 1576./77. neumorno pomaže okužene. U jednome pastoralnom pohodu naglo oboli i 1584. premine. Bio je i franjevački trećoredac.

Shvatite, braćo, ništa nije tako potrebno svim crkvenim ljudima koliko mislena molitva koja sve naše djelovanje prethodi, prati i slijedi. Molit ću psalme, veli prorok i razumjet ću. Obavljaš li sakramente, misli, brate, što činiš; ako proslavljuješ misu, razmatraj što prikazuješ; moliš li psalme u koru, misli kome i što govoriš; ako dušama ravnaš, misli kojom su krvlju oprane. I tako nek se sve vaše vrši u ljubavi. Tako ćemo lako moći nadvladati sve poteškoće koje danomice u velikom broju doživljavamo. Tako ćemo imati snage da Krista rodimo u sebi i u drugima.               

Sveti Karlo Boromejski

Sveta Silvija – je svetica koju na današnji dan spominje “Martyrologium romanum” uz druge svece kao svetog Martina Porresa i svetog Huberta (zaštitnika lovaca). Kako danas mnoge žene nose ovo ime, svratit ćemo pozornost na ovu sveticu. Sveta Silvija bijaše majka svetog Grgura Velikog. Živjela je na brdu Celiju u Rimu sve do muževljeve smrti. Mladi Grgur je obiteljsku kuću pretvorio u benediktinski samostan 573. godine. Majka mu se Silvija povuče u samoću u jednu skromnu kuću na Aventinu. Šalje Grguru svježu hranu da bi je mogao dijeliti siromasima. O svojoj majci govori i sveti Grgur Veliki u svojim spisima. Umrla je 594. godine. Grgur je dao izraditi sliku svojih roditelja za crkvu svetog Andrije na Celiju.

A sada, čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi! Izbavi me svih mojih bezakonja, ne daj da ruglo budem luđaku!

Šutim i usta ne otvaram, jer tako si ti učinio. Bič svoj otkloni od mene, jer izdišem pod težinom ruke tvoje.

Ti kaznama popravljaš čovjeka, i sve mu najdraže kao moljac rastačeš: tek dašak je svaki čovjek. Čuj, o Jahve, molitvu moju, vapaje mi poslušaj, na suze se moje ne ogluši!

Ps 39, 8-13a

Spomen svih vjernih mrtvih, Dušni Dan – blagdan je kada se Crkva u svom bogoslužju i molitvi sjeća svih pokojnih. Ovaj spomendan je u benediktinskom samostanu u Clunyju uveo opat Odilo 998. godine. Crkva je pak spomen mrtvih ustalila 1311. godine. Spomen svih vjernih mrtvih mora u kršćanima ojačati vjeru u uskrsnuće i u život vječni. Ujedno treba učvrstiti našu povezanost s vjernim mrtvima u čistilištu kojima možemo pomoći molitvama i žrtvama. To će se i nama uzvratiti od Crkve trpeće (u čistilištu) i slavne (na nebu). Spomen mrtvih i nas, koji hodimo zemljom, podsjeća da ćemo umrijeti, pa nas potiče na zauzetiji život u vjeri i ljubavi prema Bogu i bližnjima.

A ti, Gospodine, milosrđa mi svog ne krati, / dobrota tvoja i vjernost neka me svagda čuvaju. / Jer me okružiše nesreće nebrojene, / krivice me moje sustigoše / da gledat ne mogu: / više ih je no vlasi na glavi, / i srce mi je stoga klonulo.

Bilo ti milo, Gospodine, da me izbaviš; / Gospodine, u pomoć mi pohitaj! / Nek se postide i smetu / svi koji mi o glavi rade. / Nek uzmaknu i nek se posrame / koji se nesreći mojoj raduju!

Bijedan sam ja i nevoljan, / ali Gospodin se brine za me. / Ti si pomoć moja i moj spasitelj; / o Bože moj, ne kasni!

Ps 40, 12-18