Nakon večernjeg susreta petkom, na subotnje jutro 6. veljače. Frama Siget se zaputila u starački dom sv. Ana u Sopotu. Odlazak u starački dom samo je jedna od naših akcija kroz godinu. Iako ponekad bez volje ipak se ustanemo rano okupimo ispred crkve i krenemo jer znamo da će im naša mladost kao i uvijek iznijeti osmijehe na lica. I tako čim smo došli požurili smo na svetu misu koju su imali u 9 sati. Nekako me uvijek iznenadi kako usprkos svojim poteškoćama pjevaju iz sveg glasa na slavu Božju, a i mi s zajedno s njima.

Nakon mise svi smo se opet okupili u prizemlju doma. I dok smo pjevali ispunjavajući njihove želje sve su se vise okupljali. I dok su nam tako “sporo” prilazili za oko mi je zapela starija gospođa kojoj je obitelj došla u posjetu. Čim nas je čula pridružila nam se i krenula pjevati, obitelj je bila toliko oduševljena s njezinim pjevanjem i osmijehom da su ju čak i snimali s mobitelom što mi je bilo jako simpatično.

I tako sam shvatila kako zapravo nitko od nas ne radi ništa značajno, a njima čak i to malo znaci puno.I dok smo odlazili doma već su nas pozvali da im opet dođemo i sigurno hoćemo jer  “Primamo upravo kada dajemo.” Sv. Franjo Asiški

Ivana Dujmović

Mir i dobro!

Još uvijek u obećanjskom raspoloženju , došao je i taj dan. Dana kada smo Marija, moja nova sestra, i ja primljeni u bratstvo Frame. Oboje nas izreklo je svoje „Evo me“ našem Gospodinu pred svojim bratstvom. Rekli smo da ćemo pripremajući se za obećanja u bratstvu nastojati živjeti svoju vjeru po uzoru na sv. Franju crpeći snagu iz euharistije i molitve, te da će nam na tome putu pomagati naša braća i sestre.

Za mene je ovaj događaj uistinu bio radostan trenutak. Iako sam od početka imao želju postati dio Frame , na tome putu je bilo također raznih pitanja i sumnji, od toga „Mogu li ja to?“, „Je li to za mene?“ , „Treba li mi sve to u životu ?“ . Hvala Bogu, dobro je završilo.

Ovih nekoliko mjeseci koje sam proveo na Frami mogu reći da sam produbio svoju vjeru, bolje upoznao svoju braću i sestre te postao sretnija i zadovoljnija osoba. Naravno, tu ima još puno mjesta za napredak. Ovim putem samo  želim  poručiti svima onima koji možda imaju želju doći vidjeti kako je to na Frami ili imaju nekoga od svojih da bi možda došli: „Probajte, ne možete ništa izgubiti“.

Puno Božjeg blagoslova!

Ovu duhovnu obnovu bili smo na predivnom i zelenom Žumberku, okruženi planinama, drvećem i dragim ljudima. Kroz taj vikend mnogo smo toga mogli saznati o sebi, životu, našoj zajednici, i najvažnije, Bogu. Imali smo zabavan i poučan program uz koji je svaki dan donosio nešto novo.

Kada smo u petak stigli smjestili smo se, počistili kuću i slijedila je zabavna igra zamjene uloga u kojoj smo izvukli nečije ime iz bratstva i morali smo ih oponašati što bolje kako bi drugi prepoznali koju osobu glumimo.

Svako jutro imali smo jutarnju molitvu, a svaku večer sv. Misu koju je predvodio fra Sandro i iako nismo bili u crkvi, te mise su mi jedne od najljepših na kojima sam bila.

U subotu ujutro smo se svi umorni jedva probudili u 7 ujutro i pili litre kave kako bi se razbudili te smo doručkovali.

Nakon doručka fra Sandro je imao svoje nagovore u kojima sam saznala odgovore na brojna pitanja koja sam imala i koji su me puno toga naučili i promijenili način na koji razmišljam na bolje. Poslije nagovora bili smo u samoći i imali smo priliku razmišljati o fra Sandrovimriječima i o onome što nas muči. Osobno sam za vrijeme samoće o puno toga razmišljala dublje nego ikada prije i nisam ni znala koliko mi je ta samoća bila potrebna, shvatila sam da mi je puno manje potrebno za sreću i mir u životu, da mi je potreban samo Bog i Ljubav.

Nakon samoće imali smo rad po grupama u kojem smo odgovarali na dana pitanja i iznosili svoja mišljenja i svoje stavove te slušali ostale članove grupe. Kada smo ogladnili jeli smo fini ručak i nismo ostali gladni zahvaljujući odličnim kuharicama i trudu radnih grupa.

U slobodno vrijeme neki su spavali, neki kartali toliko da su do sada mogli postati profesionalci, a neki jednostavno pričali sa članovima svoje zajednice ili pisali pisma ostalima i stavljali ih u male kuverte namijenjene za tu svrhu. Ta pisma su sve puno razveselila jer je uvijek odlično čuti lijepe riječi o sebi i osjećati se prihvaćeno i ljubljeno.

Navečer smo izmolili krunicu, bili na sv. Misi, večerali i onda je slijedila igra “Tvoje lice zvuči poznato” uz koju smo se svi nasmijali doslovno do suza, izvodili glazbene spotove i glumili poznate glazbene zvijezde poput Pharrella Williamsa, Tajči, Magazina, Michaela Jacksona i dr. Pobjedu je više nego zasluženo odnijela grupa Michaela Jacksona koji su uz svoju izvedbu postali novi kraljevi pop-a.

Tu noć imali smo cjelonoćno klanjanje  uz pjesmu i molitvu na kojemu se osjetilo prisustvo Isusa Krista i Duha Svetoga, svi smo osjetili mir i sreću uz ljude koji nas vole i uz Isusa te nas čak ni umor nije spriječio u cjelonoćnom bdijenju.

Na zadnji dan smo opet imali nagovor, samoću i rad po grupama, ali i iznošenje naših doživljaja s ove duhovne na kojemu je bilo očito da su se svi odlično proveli i da je svima bilo jako žao što smo već morali ići. Zaključili smo da bi tu mogli ostati 3 mjeseca, a ne 3 dana, samo da su tuševi u funkciji.

Kada je bilo vrijeme za polazak spremili smo se, počistili mali nered koji smo napravili i oprostili se od Žubmerka i lijepog vremena koje smo tamo zajedno proveli.

Marija Kordić