Govoreći o Marijinom Bezgrešnom začeću i odgovaranjem na pitanje o istom, nemoguće je donijeti kvalitetan odgovor bez proučavanja mariologije blaženog Ivana Dunsa Škota – Apostola Bezgrešne. Škotov nauk o Bezgrešnom začeću nisu svi potpuno shvatili ili su mu se otvoreno protivili. Zato je potrebno protumačiti u čemu se sastoji Bezgrješno začeće prema Škotovim teološkim tvrdnjama i polazištima.
Škot o toj temi govori ovako: “Marija nikada nije bila, stvarno, u grijehu, neprijateljica Božja. U nebu postoje sveci koji nisu nikad bili u nemilosti Božjoj zbog aktualnog (vlastitog stvarnog) grijeha, kao mnogi nevini; i mnogi drugi, koji su, premda su bili Božji neprijatelji zbog smrtnoga grijeha, činili pokoru. Ondje je još Blažena Djevica Majka Božja, koja nikada nije bila, stvarno, Božja neprijateljica, niti zbog aktualnoga grijeha, niti zbog istočnoga grijeha; ipak, ona bi to bila da nije bila od toga očuvana. Krist, savršeni posrednik, očuvao je Mariju od istočnoga grijeha. Iz izvrsnosti i uzvišenosti njezina Sina – otkupitelja, pomiritelja, posrednika – zaključuje se da Marija nikad nije unišla u posljedice istočnoga grijeha.
Najsavršeniji posrednik posjeduje najsavršeniji način da pomogne nekoj osobi, kojoj je posrednik. Krist je savršeni posrednik. Dakle, on je imao najsavršeniji način da pomogne onoj osobi kojoj je bio posrednikom. Ali on ni prema ijednoj drugoj osobi nije posjedovao najizvrsniji način da djeluje u njezinu korist, kao u korist Marije, i ne bi bio takav da to nije zasluživalo očuvanje od istočnoga grijeha. I to potvrđujem na tri načina, imajući, to jest, s obzirom na Boga s kojim se događa pomirenje; s obzirom na zlo od kojega Krist oslobađa i s obzirom na obvezu prema osobi koju pomiruje.”
Prema Škotu: “Nitko ne smiruje (ublažava) na najviši i najsavršeniji način neku osobu od uvrede koju može primiti, ako ne može preventivno učiniti da ta osoba bude povrijeđena; ako je smiruje samo kad je već povrijeđena, ne smiruje je na najsavršeniji način… Dakle, Krist ne bi smirio na najsavršeniji način Trojstvo, da nije preventivno učinio da ga netko ne uvrijedi, i prema tome da duša nekog Adamovog djeteta ne bi imala taj grijeh.”
Kao drugi razlog obrazlaže Škot: “Najsavršeniji posrednik zaslužuje udaljavanje svake kazne/trpljenja od onoga koga pomiruje. Istočni grijeh je veća kazna/trpljenje i od samog lišavanja blaženoga gledanja (visio beatifica) jer, među svim kaznama/trpljenjima inteligentnih stvorenja, najveća je grijeh. Dakle, ako je Krist bio najsavršeniji pomiritelj, trebao je zaslužiti da neka osoba bude očuvana od grijeha. Takva druga osoba nije nego njegova Majka. Ako bi, na primjer, za nekoga čovjeka bila najveća kazna/trpljenje da se je kralj rasrdio na njega, nitko ga ne bi savršeno pomirio ako ne bi od njega udaljio ne samo kaznu što je razbaštinjen, nego također i to da bude neprijatelj kralja.”
Može se, na drugom mjestu, ovako argumentirati: – “Čini se da je Krist bio poglavito naš popravitelj i pomiritelj u odnosu na istočni grijeh i na aktualni, budući da se nužni razlog utjelovljenja povezuje s istočnim grijehom. Ali se općenito pretpostavlja da je Krist bio tako savršenim posrednikom u korist neke osobe, na primjer, Marije, koju je očuvao od svakoga aktualnoga grijeha: prema tome, jednako, i od istočnoga grijeha.”
Treći argument prema Škotu je: “Pomirena osoba nije dužna u najvišem smislu riječi svom posredniku, ako ne prima od njega najviše dobro koje on njoj može dati. Ali po posredniku se može imati nevinost, to jest očuvanje od krivnje i grijeha već učinjenog ili onoga koji se može učiniti. Dakle, nitko ne bi bio dužan Kristu, kao posredniku, u najvećem stupnju, ako on ne bi nekoga očuvao od istočnoga grijeha. – Jednako je tako dužan onaj kojemu je oprošten grijeh, kao i onaj koji je očuvan od grijeha… – (Odgovaram) da je izvrsnije dobročinstvo očuvati nekoga od zla, nego li dopustiti da upadne u grijeh i onda ga osloboditi. Čini se također da su, budući da je Krist zaslužio milost i slavu mnogima, oni njegovi dužnici za te stvari. Zašto mu nijedno stvorenje ne bi bilo dužno zbog nevinosti? Zašto, pak, dok su svi blaženi anđeli nevini, nijedna ljudska duša ne bi bila nevina u nebu, osim Kristove duše? Budući da je veće dobro savršena nevinost nego li oproštenje grijeha i krivnje, Mariji je udijeljeno veće dobro tako što je očuvana od istočnoga grijeha, nego da je od njega bila očišćena nakon što je upala u njegove posljedice.
Protivni razlozi uzeti iz stanja kojima je Marija, kako se nama čini, bila podložna ne dopuštaju zaključivanje.
Prema Škotu: “Marija – kaže se, bijaše začeta kao i drugi, i snagom rađanja podložnoga zakonu požude: njezino tijelo, dakle, je bilo zaraženo. Kako u drugima zaraza tijela kalja dušu, tako je okaljala i Marijinu dušu. – Takav način argumentiranja ne vodi zaključku, kako smo već primijetili s Anzelmom, govoreći o istočnom grijehu, u 32. distinkciji II. knjige. Ali, budući da se u istočni grijeh upada, tako općenito, sigurno je, s druge strane, da zaraza tijela ostaje u djetetu posvećenom krštenjem: ona (zaraza), dakle, s obzirom na istočni grijeh, nije nužni uzrok iz kojega bi istočni grijeh ostao u duši: zarazan (posljedice) ostaje, ali milost briše istočni grijeh koji biva uliven. Dakle, mogao bi, i u prvom trenutku (začeća), ne biti nužni uzrok ljage (zaraze duše), i grijeh bi ulivena milost udaljila u istoj duši.”
Dalje Škot tvrdi: “Još se kaže: – Marija je imala zajedničke patnje (kazne) našoj naravi, kao što su glad, žeđ, itd., kazne koje nam se dosuđuju zbog istočnoga grijeha. Dakle, i ona je imala istočni grijeh, i jednako tako nije bila nevina. – I ta teškoća ne dovodi zaključku. Posrednik može nekoga pomiriti udaljujući od njega nekorisne kazne (patnje), ostavljajući one koje mu mogu biti korisne. Istočni grijeh bi škodio Mariji, dok bi s vremenitim kaznama (patnjama) mogla zasluživati, i zaslužila je. Evo, dakle, zašto ju je Bog spasio od istočnoga grijeha, ostavljajući joj vremenite kazne (patnje).
(Također se kaže): – Krist, kao sveopći (univerzalni) otkupitelj, otvorio je svima vrata neba. Sada, da Marija nije susrela istočni grijeh, ne bi imala potrebu otkupitelja, i Krist joj ne bi otvorio vrata neba budući da za nju nisu ni zatvorena: naime, grijeh je, i osobito istočni grijeh, koji zatvara vrata neba.
(Odgovaram): Marija je imala još više potrebu Krista Otkupitelja: Ona, zbog općeg načina rađanja, bi susrela grijeh, da nije bila unaprijed očuvana od njega milošću Posrednika. Kao što su drugi imali potrebu za Kristom, da bi im, po njegovim zaslugama, bio otpušten grijeh u koji su unišli, tako je Marija još više imala potrebu Posrednika da i ne susretne grijeh (posljedice grijeha). – Vrata neba za nju su bila otvorena po zasluzi muka Kristove koja je bila predviđena i koju je Bog prihvatio upravo u redu njezine osobe (imao je i nju u planu): Bog je prihvatio tu muku da, po njezinoj zasluzi, u Marijinoj osobi nikada ne bude grijeh ili bilo koja druga tvar koja bi joj, kao i ostalima, zatvorila vrata neba.”
Prema Škotu: “Dakle – reći ćeš – Da je Marija umrla prije muka svoga Sina, da li bi bila blažena? – Može se odgovoriti da su Oci, u limbu, bili očišćeni od istočnoga grijeha, ali su im vrata neba bila zatvorena do razrješenja kazne koju je grijeh nosio sa sobom; budući da je Bog odredio tako da, iako je prihvatio Kristovu muku predviđenu kao sredstvo da se otpusti istočni grijeh svakom čovjeku, sadašnjem i budućem, koji je vjerovao toj muci, ipak nije otpustio kaznu, koja je pratila taj grijeh, dok muka ne bude otrpljena. Prema tome, kako onim Ocima nisu bila otvorena vrata neba sve do ostvarenja Kristove muke, tako vjerojatno ne bi bila otvorena ni Mariji. Onima koji argumentiraju govoreći: – Marija je bila Adamova kćer, prije nego je primila posvećujuću milost, budući da je prvo bila osoba i onda milost; susljedno, u tom prioritetu, kao naravna Adamova kćer, nije imala iskonsku pravednost.; – odgovaram i kažem: Dopuštam da Marija, zbog prvenstva naravi, bijaše prije kćer Adamova – nije imala iskonsku pravednost, jer ona narav, začeta tako, u svom prvom trenutku, činila ju je Adamovom Kćeri, i stavljala ju je, prema tome, u stanje da nema milosti. Ali iz toga ne proizlazi da je, u tom trenutku naravi, – govoreći strogo o prvom trenutku – bila lišena (posvećujuće milosti); budući, sukladno tom prvenstvu (naravi), duša po samoj sebi je prethodila lišenju pravednosti kao i posjedovanju iste pravednosti; najviše bi se moglo reći da, snagom naravi – naravnoga temelja njezina odnosa (filiatio – kao dijete) s Adamom – nije uključena ni pravednost niti lišenost iste. To dopuštam.
Ali ako se prigovori da je, zbog prvenstva naravi, Marija lišena pravednosti, jer bi to proizlazilo iz unutarnjeg razloga, kažem da se to prvenstvo nikada ne nalazi po samoj prirodi; ondje bi se nalazilo samo ako bi neki izvanjski razlog to priječio, i ako bi stavio svoju suprotnost.
Svaki čovjek bi, naravno, trebao imati iskonsku pravednost, i stoga je lišen nje zbog Adamova grijeha; ima, prema tome, susret (zarazu) istočnoga grijeha. Ali ako bi nekome, u prvom času stvaranja njegove duše, bila dana milost, on nikada neće biti lišen iskonske pravednosti ne zbog vlastite zasluge, ipak, nego zbog zasluge posrednika, jer bi imao istočni grijeh da ga posrednik nije svojom milošću unaprijed očuvao od njega. Milost se izjednačava s iskonskom pravednošću, jer milost izražava Božju milinu i naklonost. I kao što se milost može udijeliti nakon prvoga časa, tako ju se može udijeliti i u samom prvom času. I Bog u prvom času stvaranja Marijine duše, mogao joj je dati toliku milost koliku daje bilo kojoj duši u obrezanju ili krštenju. U onom trenutku ne bi imala istočni grijeh, kao što ga ne bi imala ni kasnije, kad bi bila krštena. To potvrđuje činjenica da, kad je duša u grijehu, može, po Božjoj snazi, biti u milosti. Tako Marija, u času svoga začeća, kako je mogla biti u grijehu, mogla je biti i u milosti.”
fra Mate Bašić