Promišljajući o vremenu došašća i osvrćući se oko sebe u vremenu u kojem živim, teško mi je uopće bez vjere u ponovni Kristov dolazak zamisliti Božić.
Na žalost živimo u vremenu u kojem je teško zastati. Živimo vrijeme buke, brzine, akcije i skoro sve bez kontemplacije. Živimo vrijeme u kojem se čovjek straši tišine i samoće. Živimo vrijeme tehnike koja bi trebala imati funkciju oslobođenja čovjeka, a ona sve više zarobljava čovjeka.
Živimo u vremenu bezbrojnih ekskluzivnih vijesti, pa tako najekskluzivnije vijesti ostaju nezamijećene i čak nepoželjne. Izvijestiti da se u nečijem srcu danas rodio Bog kao da nije nikome interesantno, kao da je dosadno, kao da nije ekskluzivno. Izvijestiti da je netko baš danas postao novi čovjek, također postade banalnost koja nikoga ne interesira. Tako se na jednak način, u tom našem vremenu promovira da je vjera privatna stvar, da je čovječnost privatna stvar, ali se s druge strane različite nastranosti promoviraju kao javne stvari, kao ekskluzivnosti. Već i u različitim tiskovinama postoji više prostora za različite životinje, nego li za novo rođenu braću i sestre. Azili dođoše na prvo mjesto a rodilišta tek negdje usputno. Dobrote kao da u svijetu nema. Svuda bol, rat, crna kronika, tama. Kao da postoji samo zlo. Kao da je samo zlo zanimljivo. Kao da smo samo o zlu ovisni. Čitavi narodi sastanče o zlu, a o dobroti nitko ništa ne govori. Ljudskost postade animalnost a čednost zamijeniše raskalašenost.
I onda se pitam: Pa kuda će doći taj Božić? U kome će se nastaniti? Može li se roditi u srcu koje od svoje veličine ne vidi Božju malenost u Djetetu povijenom u jasle? Gdje je ta trudnoća naših srdaca po kojoj se u nama ima roditi Isus? Nismo li već u svojoj sebičnosti, neljudskosti, raskalašenosti, spontano pobacili. Nismo li Boga davnih dana iz svojih života izbacili? Nismo li ga se odrekli na svojim ulicama, na svojim trgovima, u svojim školama, na svim mjestima?
Odrekli se javno Boga, a sada Boga toliko za svoje sebične potrebe iskorištavamo. Nazivamo se sekularnima, a ulice, zgrade, uredi, škole, sada pršte od religioznog.
Pa čovječe Božji, tko je ovdje lud? Očito ja. Ne razumijem kako se to na Boga kroz čitavu godinu pljuje, a sada se Boga priziva. Zašto se sada Bogom dičiš ako ti Bog inače u školi smeta? Zašto sada slaviš Božić a Crkvu iz dna duše mrziš? Zašto sada pjevaš pjesme o životu a promičeš kulturu smrti? Zašto sada slaviš život a inače veličaš smrt?
O Bože moj! Rodi se ovoga Božića u svim srcima. Rodi se nanovo i u mojem srcu. Budi s nama u sve dane. Uništi naše veličine da možemo vidjeti tvoju malenost. Daj da te uvijek slavimo, uvijek hvalimo i jedni drugima budemo milosrdni kao što si i ti nama milosrdan. Dođi Gospodine Isuse i nemoj kasniti.