Mjesečni arhivi: srpanj 2015.

SVETI JAKOV STARIJI, APOSTOL

sveti_jakov_stariji7Sveti Jakov Stariji, apostol – sin je Zebedejev i brat apostola Ivana, po zanimanju ribar. O njemu nam govore evanđelja i Djela apostolska. Uživao je veliko Isusovo povjerenje te se s Petrom i Ivanom nalazi s Isusom kod Preobraženja i u Maslinskom vrtu prije Muke. Nakon Duhova Herod Agripa ga uhiti te ga “mačem pogubi” (Dj 12, 2). Relikvije su mu u 9. stoljeću donesene u Compostellu pa to svetište svetog Jakova Starijeg postade jedno od onih kamo su hodočasnici najviše išli. Svetog Jakova štuju hodočasnici i planinari kao svoga zaštitnika.

Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.               

Mt 4, 18-22

SVETI ŠARBEL MAKLUF

photoSveti Šarbel Makluf (1828.-1898.) – rođen je u libanonskoj maronitskoj obitelji, na krštenju je dobio ime Josip. Godine 1851. odlazi u samostan Annaya i uzima redovničko ime Šarbel (Sarbelije) te započinje strogi asketski život. Ređen je za svećenika. Život mu je bio prožet dubokom molitvom, razmatranjem nebeskih stvarnosti i opsluživanjem Pravila svoga Reda. Od 1872. godine živi kao pustinjak u jednoj ruševnoj kolibi. Osobito je štovao Majku Božju i u kapelici je dnevno slavio svetu misu. Umro je 1898. godine upravo za vrijeme euharistije. Tijelo mu je ostalo neraspadnuto i na grobu se osjeća posebni miris. Slovi kao veliki čudotvorac. Papa Pavao VI. ga je 1977. godine proglasio svetim. Treba se čuvati takozvanog Reda svetog Šarbela s njegovim apokaliptičkim pogledima.

Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.

1Kor 14, 4-8a

Na izvoru ljubavi i vjere

U svakom postojanju vidim ljubav. U svakom stvorenju, u svakom biću. Vidim je, uvijek, ispred svega, u svemu i iza svega – dobrog. Jer vjerujem da jedino ljubav može biti kreator, stvaratelj, redatelj. Da bez nje ništa nije moglo postati i opstati. Ona je najveće, savršeno dobro, koje stvara svako dobro.

Ne vjerujem u slučajnost, ne vjerujem da svemir i svemirski brod može nastati slučajno, sam od sebe, ne vjerujem da najsavršeniji stroj i najsavršenije biće na zemlji može nastati samo od sebe, iz puke slučajnosti, ne vjerujem da najbolji film može nastati bez redatelja, da red u svemiru može nastati bez Redatelja, da zakoni u prirodi mogu nastati bez Zakonodavca.

U čovjeku mogu vidjeti najviše ljubavi, jer se u njemu kao u ogledalu ogleda savršenstvo njegova Stvoritelja. Kao u njegovoj slici i prilici, u kojoj mi je Bog nadohvat i očima i srcu.

Iza djeteta, naravno, stoji ljubav njegovih roditelja. Ali, ipak, roditeljska ljubav nije njegova Stvoriteljica, nego samo Njezin kanal, posrednica, sustvarateljica. Roditelji nikad ni jedno svoje dijete nisu izabrali. Oni ga preko svoga tijela dobivaju. Darovano im je samo na privremeno čuvanje; na radost i brigu. Čovjeka u život izabire jedino vječna i savršena, Apsolutna Stvarateljica – Ljubav. Stoga je jedino ona njegova istinska i prva majka i njegov otac. Prva dužnost zemaljskih roditelja je upravo to objasniti svojoj djeci. Ipak, ta razumska spoznaja za mene premalo ili gotovo ništa znači, ako to ne iskusim u vlastitom srcu. Jedino ako uspijem, imam (presudno, predragocjeno) iskustvo ljubljenog djeteta Božjeg!

Ako iskusim Božju ljubav, tek tada sam rođen. Nanovo rođen. Ne od volje zemaljske, nego od Duha – Nebeske ljubavi. Tada dobivam radost, dostojanstvo i sigurnost Božjeg djeteta. Ljubljen sam, i mogu ljubiti! Mogu Bogu vjerovati! Mogu mu se s povjerenjem u naručje predati kao ljubljenom ocu. Jedino tada mogu biti neovisan o ljudskoj ljubavi. Samo tada na zlo mogu uzvratiti ljubavlju. Jer tada sam na svom vječnom izvoru – na izvoru ljubavi i vjere. Tada kroz mene teče bistra rijeka Božje ljubavi, koju ne može više zagaditi ničija uvreda i mržnja. Ni moj ni tuđi grijeh. Jer ga rijeka svom silinom izbaci iz moga srca i ne da mu se u njemu nastaniti. Tada me ništa više ne može rastaviti od Ljubavi Božje. Ništa! Tada sam i sam izvor i rijeka ljubavi i vjere. Tada ne živim više ja, nego Ljubav u meni živi. I ja u njoj.

Preuzeto sa Glasa Koncila.