Sveti Josip Cafasso (1811.-1860.) – svećenik i franjevački trećoredac. Rodio se 1811. godine u kršćanskoj obitelji u Piemontu. Nakon osnovne škole stupio je u sjemenište, a za svećenika je zaređen 1833. godine. Specijalizirao je moralnu teologiju te postao profesor. Ujedno je bio vrstan ispovjednik i duhovni vođa brojnim torinskim svećenicima, pa i svetom Ivanu Boscu. Umro je u 49. godini života. Za njega je don Bosco napisao: “Uzor svećeničkog života – odličan učitelj klera – otac siromaha – savjetnik dvojbenika – tješitelj bolesnika – odlična okrjepa umirućih – potporanj zatvorenika – spasenje osuđenika na vješala – prijatelj sviju – veliki dobrotvor čovječanstva”.

Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu! Blaženi oni koji čuvaju propise njegove, čitavim srcem njega traže; koji ne čine bezakonje, već hode putovima njegovim.

Naredbe si svoje dao da se brižno čuvaju. O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila! Neću se postidjeti tada kad budem pazio na zapovijedi tvoje.

Slavit ću te u čestitosti srca kad naučim sudove pravde tvoje. Tvoja ću pravila čuvati: ne zapusti me nikada!

Ps 119, 1-8

Sveti Ivan Fisher i sveti Toma More – bili su mučenici u vrijeme engleske reformacije za kralja Henrika VIII.

Sveti Ivan Fisher (1469.-1534.) – rodio se u Bekerleyu u Yorkshiru. Studirao je i doktorirao u Cambridgu, postao je svećenikom. Godine 1504. ređen je za biskupa u Rochesteru i revno je služio Božjem narodu. Odbio je suglasje o rastavi Henrika VIII. i Katarine Aragonske te mu je bila odrubljena glava.

Sveti Toma More (1478.-1535.) – ugledao je svijet 1478. godine u Londonu. Studirao je na sveučilištu u Oxfordu. Posvetio se humanističkim znanostima i prijateljevao je s velikim humanistom Erazmom Roterdamskim. Postao je kancelar Henrika VIII. Odbio je odobriti rastavu kralja Henrika VIII. i ponovnu ženidbu, i nije priznao kralja za poglavara Crkve. Osudili su ga za izdaju i giljotinirali 1535. godine. Bio je i pisac, a najpoznatije djelo mu je “Utopija”.

Premda sam moja Margarito, sasvim svjestan kako je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonačnu dobrotu. Stalno se i potpuno nadam u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo, prihode pa i sam život, radije nego da prisežem protiv savjesti…

Iz Pisma kćeri Margariti, sveti Toma More

Sveti Alojzije Gonzaga (1568.-1591.) – ugledao je svijet 1568. godine u mjestu Castiglione pokraj Mantove. Kao najstarijemu sinu otac je namijenio vojničku službu jer je i sam bio vojnik. Poslao ga je za paža na dvor u Firenzi. Alojzije se sve više povlačio u sebe, zavjetovao je Majci Božjoj djevičanstvo. Potom ga je otac poslao na dvor Filipa II. u Španjolsku, ali ga nije mogao promijeniti i posvjetovnjačiti. Konačno se Alojzije odriče nasljedstva i prepusti ga mlađemu bratu te stupi u Družbu Isusovu gdje mu je duhovni vođa postao sveti Robert Bellarmino. Godine 1590. u Rimu zavlada kuga, a Alojzije je okužene dvorio. Na koncu je i sam obolio te umro 1591. godine. Zaštitnik je mladeži, te pomoćnik u okuženim bolestima. Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio 1991. godine zaštitnikom oboljelih od AIDS-a.

Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene.

Ne, ja sam se smirio, i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. U Gospodina se, Izraele, uzdaj od sada dovijeka.               

Ps 131, 1-3