Ljudsko srce čezne za savršenom ljubavlju, ali ne samo u duhu, nego i u tijelu. Čovjek traži Boga i u duhu i u tijelu. U čovjeku! U sebi i drugima. Ljudsko srce treba savršenu ljubav u čovjeku. Traži savršeno utjelovljenje savršene ljubavi. Savršena Boga i savršena čovjeka.
Čovjek dakle ne traži samo Boga, nego i čovjeka. I to savršena čovjeka. A takva uzaludno traži. Nema ga, nema, a tako ga silno treba. U sebi – i u drugima.
To je ljudsko iskustvo prije Isusa iz Nazareta! To je i današnje iskustvo bez Nazarećanina! On, samo on je savršen čovjek, za kojim ljudsko srce čezne. Samo on je potpuno ostvaren, cjelovit, čovjek! Jedino on je savršeno utjelovljenje savršene ljubavi! Savršen Bog u savršenu čovjeku!
Ljudsko srce prepoznaje njegov glas i sluša ga. Po ljubavi ga prepoznaje. U ljubavi ga prepoznaje. Samo onaj koji ljubi, može ga prepoznati. Jer jedino ljubav prepoznaje ljubav. I slijedi je – i postaje ona. Čovjek sluša njegov glas i prije nego ga vidi i upozna. Sluša riječ ljubavi, i plamti njegovo srce; plamti, ali ne izgara. Čovjek prepoznaje njegov lik, jer ga u sebi nosi. U svojem duhu i u svojem tijelu. U njemu pronalazi i vidi sebe – potpuno ostvarena i sretna čovjeka – onakva kakav bi trebao i želio biti. U njemu vidi Spasitelja, a ne neku metaforu, ideju, ideologiju, neku kozmičku silu, niti samo primjer i uzor, nego onoga koji ima dušu, krv i tijelo; onoga koji ne živi samo za sebe, koji iz ljubavi za svakoga čovjeka proli svoju krv, jer svakoga nosi u sebi, u vječnome jedinstvu istog Oca. Za svakoga čovjeka (koji ga ljubavlju prihvaća i želi) ostvaruje životni cilj: utjelovljenje ljubavi – cjelovitost čovjeka; sjedinjenje s beskrajnom i savršenom ljubavlju – povratak Ocu nebeskomu – savršena i vječna radost života – u svojem izvoru – u Ocu stvoritelju; vječno spasenje.
U Isusu iz Nazareta čovjek vidi svojeg brata, i u duhu i u tijelu, sebi potpuno jednaka, osim u grijehu. U njemu vidi sebe i svojeg Oca. Vidi savršenu Očevu sliku i u njoj sebe. Vidi svojeg brata, koji ga bezuvjetno ljubi i daruje mu svoju ljudsku potpunost. U potpunu povjerenju i predanju Ocu. U njemu pronalazi savršena čovjeka i savršena Boga. Savršenu ljubav! Ljudsku i božansku. Ljubav iz koje je potekla krv i voda! Izvor vječne ljubavi i života.
Preuzeto sa Glasa Koncila.
Sveti Prosper Akvitanski (390.-463.) – rodio se oko 390. godine u Akvitaniji u Galiji. Njegovi spisi odaju čovjeka visoke kulture i izobrazbe. Bio je oženjen ali je u dogovoru sa ženom postao redovnik u Massiliju (današnji Marseilles). Bio je oduševljenik za teološki nauk svetog Augustina. Mnogo je truda uložio braneći Augustinov nauk o milosti i slobodnoj volji čovjekovoj. Sa svetim Hilarijem ide u Rim papi Celestinu I. da on svojim ugledom ustane u obranu Augustinova nauka, što je ovaj i učinio poslavši jednu poslanicu Galskim biskupima. Posljednje je godine posvetio pisanju teoloških i biblijskih djela, ljetopisa i duhovne poezije. Umro je 463. godine. U bazilici svetog Klementa u Rimu nalazi se jedna freska koja predstavlja svetog Prospera Akvitanskog.
Rođenje svetog Ivana Krstitelja – blagdan je koji je nastao u ranim stoljećima kršćanstva. Nadahnuće je evanđelje svetog Luke (Lk 1, 5-80). U srednjem vijeku je blagdan Rođenja svetog Ivana shvaćen kao “ljetni Božić”. Njemu su posvećene mnoge bazilike u Rimu. I u hrvatskom narodu je sveti Ivan osobito čašćen; najveće je njegovo svetište u Podmilačju kod Jajca. Tako su se kroz povijest Crkve potvrdile Isusove riječi o svetom Ivanu Krstitelju: “Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana!” (Lk 7, 28).