Mjesečni arhivi: lipanj 2015.

SVETI NORBERT

Sa svecem svakoga dana

norbertSveti Norbert (1082.-1134.) – rođen je oko 1085. godine u Porajnju koje je danas na području Nizozemske. Postao je kanonikom u Xantenu ali nije bio svećenik. Svoju formaciju je nastavio na carskom dvoru Henrika V. U sukobu pape i cara, Norbert se povukao s dvora. Doživio je jedno nevrijeme i grom je udario u njegovoj blizini. To ga je potaklo da prekine s dotadašnjim životom. Postao je svećenikom i posvetio se propovijedanju 1115. godine. Postao je putujući propovjednik kome su se pridružili sljedbenici. Osnovao je u francuskom gradu Premontreu novi red, a članove obično zovemo premonstranci (premonstratenzi). Godine 1126. postao je nadbiskupom Magdeburga. Iscrpljen pokorom i apostolskim djelovanjem umro je 1134. godine. Tijelo mu počiva u samostanu Strahov u Pragu.

Norbert je sve činio s posve neustrašivom vjerom. Govorili su: “Norbert se odlikuje vjerom, kao što se Bernard iz Cairvauxa odlikuje ljubavlju.” Zatim, odlikovao se pristalim razgovorom kao veliki među velikima i neznatni među malenima, pokazujući se ljubezan prema svima. Bio je izvrstan govornik: “Plamena Božja riječ, sažigao je mane, promicao kreposti, dobronamjerne duše hranio mudrošću.” Razmatrajući božanske stvarnosti stalno je o njima razmišljao i neustrašivo ih širio.                     

Iz života svetog Norberta

SVETI BONIFACIJE

Sa svecem svakoga dana

sveti_bonifacije1Sveti Bonifacije (672./675.-754.) – potječe iz engleske plemićke obitelji iz Wessexa, krsnim imenom Winfrid. Stupio je u benediktinski samostan Exeter. Kao četrdesetogodišnjak se 716. godine odlučio u misije među Germane. Dobiva misionarsku punomoć od pape Grgura II. koji ga oslovljava s imenom Bonifacije. Godine 722. ga je papa u Rimu redio za biskupa te mu je povjerio organizaciju novih biskupija. Ujedno podiže nove benediktinske samostane, kako muške tako i ženske. Podnio je mučeništvo 754. godine, u Friziji su ga ubili neki fanatici. Sahranjen je u katedrali u Fuldi gdje je i danas njegov grob. Zbog uspješnog misijskog djelovanja nosi naslov “Apostol Njemačke”.

Ne budimo nijemi psi; ne budimo šutljivi promatrači, ni najamnici koji bježe od vuka. Budimo budni pastiri što bdiju nad Kristovim stadom. Propovijedajmo odraslom i nejakom, bogatašu i siromahu, sav Božji naum, svim staležima i dobrima, već prema mogućnostima što ih Bog dade, u zgodno i nezgodno vrijeme, upravo onako kako je to napisao sveti Grgur u svojoj knjizi o dušobrižništvu.

Iz pisama svetog Bonifacija

TIJELOVO

Događanja

Tijelovo je značajan katolički blagdan. Slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva. U Hrvatskoj je neradni dan (jednostavno računanje datuma: deveti četvrtak nakon Uskrsa).

Za Katoličku Crkvu, svetkovina je u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.

Pojavljuje se u 13. stoljeću, a na cijelo zapadno kršćanstvo proširuje se u 14. stoljeću. Augustinska redovnica sv. Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakrament.

Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavljuje bulu 1264., kojom blagdan Euharistije, želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.

Uz blagdan su vezane procesije, kojima se vjera javno svjedoči. Ona, naime, treba svoje očitovanje u javnom životu – kako bi bila prepoznata kao autentična u privatnom životu.

Euharistija kao sakrament budi nam pozornost kako Otajstvo Boga mora imati nekakvo svoje materijalno očitovanje – da bi nam uopće bilo dostupno. “Čistu” duhovnost je nemoguće doseći – ukoliko ona nije dostupna na neki način našim sjetilima. Susrećemo ga po sredstvima Njegova priopćavanja nama – koje zovemo sakramentima.

Sve što postoji sakramenat je Boga. No Euharistija – na osobit način, budući je tu Bog prisutan: uistinu, stvarno, supstancijalno. Ne tek simbolički, niti samo svojim djelovanjem – već osobno.