Bog nimalo nije kao mi koji hoćemo mnoge stvari stvoriti da bi nama služile, nego Bog nas stvara da bi On nama služio.

Mnogi bi na prvi pogled rekli kako se u samostanu svaki dan živi jednakim ritmom, što i nije daleko od istine ako ostanemo samo na ritmu koji je skoro svaki dan ujednačen nekim dnevnim redom. No svaki novi dan nije samo jednaki ritam nego druga pjesma u istom ritmu. Svaki dan u samostanu otkrivanje je nove melodije života, svirane po od Boga danom redovničkom ritmu.

Taj svaki dan je i kod mene reproducirao novu i izvrsniju radost nove pjesme, novoga dana. Tako u tim, po danima različitim melodijama i ritmičnosti samostanskoga dnevnog reda, po kojem i jesmo redovnici, jer živimo neki red i sklad, neki kozmos, a ne nered ili kaos po kojem se ne bi samo mogli nazivati redovnici nego suprotno neki kaotičnici, tekli su dani mojih prvih koraka redovništva.

Mogu reći da sam tih dana otkrio i sam lik sv. Franje jer tek sam tada počeo ulaziti dublje u osobu sv. Franje po raznim životopisima i spisima sv. Franje. Čitajući neke od životopisa uvidio sam mnogo sličnosti ovoga Sveca sa mnom i ostalom braćom. Te sličnosti na putu života, darovale su mi još više žara i poleta na putu spasenja. Tek sam tada shvatio da se nitko, pa čak ni sv. Franjo, kojeg često nazivamo Alter Christus, nije rodio kao svetac, niti je u mladosti na taj način odrastao, ili pak kao novorođenče vršio strogi post petkom pa odbijao piti majčino mlijeko toga dana, što možemo naći u legendarnoj, prenategnutoj srednjovjekovnoj hagiografiji.

U to sam vrijeme čak otkrio i neke nove darove, te mi je Bog na novi način pokazivao sve što sam mogao vidjeti, čuti ili dotaknuti. Počeo sam u svemu tražiti Božji prst i diviti se svemu stvorenom, jer sve doista na Nebu i na Zemlji od Njegove ljubavi dolazi. Tih sam dana pokušao predočiti Božju sliku u tom stvorenom, u tom uređenom u tom kozmosu i vidio da doista sve po nekom redu funkcionira jer očito je izvor reda sam Bog. Nisam mogao a da ne zahvaljujem Bogu za sva ta dobročinstva koja mi je dao.

Nisam mogao a da mu se još više i potpunije ne predam jer vidio sam koliko se On za mene svaki dan predavao. Vidio sam koliko me je svakoga dana darovao. Vidio sam koliko me je svakoga dana po svemu stvorenome ljubio. Tek sama tada shvatio kako doista ona Franjina – Ljubav nije ljubljena – predstavlja najveću istinu svih vremena.

Tome je tako jer ta Ljubav je sve ovo što ja jesam i gdje jesam. To je svako dobro u meni i oko mene. Ta Ljubav je svaki blagoslov i mir. Sve što je bilo i što jest. Sve stvoreno i sve živo. Sve prisutno i na dohvat. Sve oku vidljivo i nevidljivo. Sve je ta Ljubav i od mene neljubljena. O Bože moj kada ću te moći uzljubiti još više? Kada ću ti moći svojom ljubavlju uzvratiti za svu tu ljubav koju meni daješ? Kolika li je Oče tvoja veličina? Kolika li je samo tvoja prisutnost i tvoja najčišća ljubav u svemu stvorenom? Koliko ti Bože svakoga dana brineš za mene, a ja nekada ni hvala da ti kažem?

Svakoga jutra me budiš novom zrakom sunca. Svakoga dana ispunjaš novim dahom života. Svaki dan mi daješ novu kaplju vode i svakog dana nudiš novi komad kruha. Nije li to najveća ljubav i briga svakog roditelja za bespomoćno dijete. Pred Bogom je i svatko od nas samo novorođenče koje u potpunosti ovisi o majci. Bog je takva naša majka i otac. Bog je onaj koji nas i stvara jer nam želi darovati svoju ljubav. O koja li je to božanska logika.

Bog nimalo nije kao mi koji hoćemo mnoge stvari stvoriti da bi nama služile, nego Bog nas stvara da bi On nama služio. On nas stvara da bi nama pokazao i darovao svoju ljubav, svoju dobrotu, ljepotu i istinu. Zbog svega toga Bog nam se daruje u Sinu te time još više potvrđuje tu božansku iz ljubavi poslužiteljsku narav jer i sam govori: Ta nisam došao da mene služe nego da ja služim druge. Svakome je od nas iz naše ljudske perspektive pomalo neshvatljiva ta Božja logika i Njegovo djelovanje ali u toj neshvatljivost se i krije dokaz prave Božje ljubavi.

To je ona razlika u sličnosti kod stvaranja čovjeka, gdje Bog čovjeka stvara na svoju sliku sebi slična ali baš to sebi slična pokazuje razliku jer je ta sličnost kao naš pogled u zrcalo. Prema tome, može se zaključiti kako se u toj sličnosti, u tom pogledu u zrcalo radi o zrcalnoj, obrnuto projiciranoj slici Boga u čovjeku. Svi znamo, da što je kod nas desno u zrcalu je lijevo, te to potvrđuje razliku stvarnosti sa zrcalnom slikom. Jednaka je razlika prema tome vidljiva i kod samoga stvaranja gdje Bog iz nečeg duhovnog stvara ono obrnuto, odnosno, materijalno. Također Bog iz onog vječnog stvara nešto konačno i iz onog bezgraničnog stvara ovo ograničeno.

Jednako je tako i iz onog bezprostornog stvoreno sve ovo prostorno ili pak iz onog bezvremenskog sve ovo vremensko. Sve su ovo obrnute projekcije, sličnosti, slike u zrcalu između Boga i stvorenja. O tim sam stvarima podosta razmišljao u vremenu postulature i svakoga novog dana dobivao novi odgovor. Tada sam vidio kako mi sam Bog već oko mene samoga nudi odgovor na svako moje pitanje, te time pokazuje koliko me i na taj način kao Učitelj voli.

Na kraju svakoga dana, nisam mogao a da ne zahvalim još više Bogu za svako to dobro koje mi daje. Zahvaljivao sam na svakoj novoj spoznaji a ponajviše na svakome stvoru, svakome bratu, jer znao sam da je sve Bog stvorio poradi mene, da je svakog brata baš meni darovao i da je tako sve nas jedne drugima podario. Shvatio sam da je meni Bog darovao svako stablo ali i mene svakom stablu. Čuo sam da je meni Bog darovao svaku pticu ali i mene svakoj ptici. Kao što je meni darovao svakoga stvora i sve stvoreno tako je i mene darovao svakome stvoru i svemu stvorenju. Kolika li je to ljepota na taj način živjeti i u svemu stvorenom promatrati odsjaj lica Božjega, zrcalo i obrnutu projekciju samoga Boga…

Bog se doista mnogima poslužio da bih se ja poslužio Njime…