Sveta Katarina Bolonjska (1413.-1463.) – rođena je u plemićkoj obitelji; djetinjstvo je provela na dvoru u Ferrari. Zavoljela je glazbu, pjesništvo i slikarstvo. Nakon očeve smrti njezina se majka ponovno udala, pa je četrnaestogodišnja Katarina 1413. godine ušla u “Red siromašnih sestara”, klarisa. Sve je svoje darove i sposobnosti posvetila redovničkom životu te je bila vratarica, pralja, peračica; dakle obavljala je male samostanske poslove. U isto je vrijeme slikala i svirala te bila učiteljica novakinja. Poslana je da u Bolonji osnuje prvi samostan klarisa u kojem je bila poglavarica i svojoj rođenoj majci. Svojim je novakinjama govorila da do raja vode dvoje stube: jedne su dobra djela, a druge poniženja kojih je puno u životu. Napisala je knjižicu “Potrebno oružje za duhovne bojeve”.

Tko god je tako nadaren čistim i plemenitim značajem te želi nositi križ zbog Spasitelja našega Isusa Krista, koji je umro na bojnom polju da nas oživi, prije svega je nužno da za ovaj boj uzme potrebno oružje, a najviše ovo što slijedi po redu. Prvo marljivost, drugo ne pouzdavati se u sebe, treće pouzdavati se u Boga, četvrto sjećati se Muke, peto sjećati se vlastite smrti, šesto sjećati se slave Božje, sedmo ugledati se na Sveto pismo kao što je Isus Krist dao primjer u pustinji.              Iz djela “Sedam duhovnih oružja” svete Katarine Bolonjske

Blažena Ulrika Nisch (1882.-1913.) – prva je blaženica Družbe milosrdnih sestara svetog Križa koje su došle u Hrvatsku te imaju svoje središte u Đakovu. Rođena je u malome mjestu njemačke pokrajine Švapske 1882. godine i na krštenju je dobila ime Franciska. Radila je kao kućna pomoćnica a onda je stupila 1902. godine u Družbu sestara svetog Križa u mjestu Hegne na Bodenskome jezeru. Dobila je ime Ulrika, kao redovnica radila je u kuhinji. Odlikovala se poniznošću, uslužnošću i ljubavlju prema Križu Kristovu. Oboljela je od “sušice” i umrla na današnji dan 1913. godine. Njezin grob u Hegnemu je pohađao pobožni puk te je pokrenut postupak za beatifikaciju. Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. 1987. godine.

Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: “Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.”                  Mk 10, 41-45

Sveti Dujam Solinski – zaštitnik je grada Splita, koji se svečano slavi od starine; jedino je za komunističke vlasti to bilo tiho i zatvoreno u prostore splitske katedrale. O svetom Dujmu je predaja stvorila nekoliko legendarnih “žića” ističući da je učenik apostola svetog Petra. Veliki hrvatski arheolog don Frane Bulić to opovrgava. U kronologiji solinskih biskupa postoji samo jedan Dujam, a “Rimski martirologij” kazuje da je Dujam živio i podnio mučeništvo za doba cara Dioklecijana. Dakle, živio je koncem 3. i početkom 4. stoljeća, a mučen je i pogubljen 304. godine. Bulić misli da je sveti Dujam bio drugi biskup Salone i da je biskupovao od 284. do 304. godine. Jedan dio svečevih relikvija opat Martin je prenio u Rim, a drugi je u Dioklecijanovom mauzoleju koji je splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin pretvorio u splitsku katedralu.

“Da, vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Ja vam stoga u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu i sjedite na prijestoljima sudeći dvanaest plemena Izraelovih.” Lk 22, 28-30