Mjesečni arhivi: studeni 2015.
SVETI NIKOLA TAVELIĆ
Sveti Nikola Tavelić (1340/50.-1391.) – prvi je proglašeni hrvatski svetac. Rođen je između 1340. i 1350. godine u Šibeniku. Zarana je stupio u Red Manje braće, upućen je na studij filozofije i teologije u Split i Zadar, a potom u Italiju, gdje je zaređen za svećenika. Godine 1379. odlazi sa skupinom franjevaca u Bosnu gdje će provesti 12 godina propovijedajući patarenima – bogumilima. Zbog nereda u Bosni i nemogućnosti djelovanja odlazi u Svetu zemlju s braćom Deodatom i Petrom (Francuzi), ušli su u samostan na Sionu. Pridružio im se Talijan Stjepan te pođoše propovijedati muslimanima. Uhvatiše ih te ih nakon nekoliko dana mučenja pogubiše 1391. godine. Štovanje im je zaživjelo u franjevačkom redu, a potom su Nikolu Tavelića štovali Hrvati, te ih je 1970. godine svu četvoricu kanonizirao papa Pavao VI.
Slavni su mučenici istodobno i mirno propovijedali nevjernicima da je Kristova vjera potrebna za spasenje. Nisu se strašili krvničkog biča ni ognjenog plamena. Raspaljeni Kristovom ljubavlju i žarom za spasenjem duša, cijenili su više vječni život svoga bližnjega nego svoj vremeniti život.
Božanski časoslov
SVETI DIDAK ALKALSKI
Sveti Didak Alkalski (1400.-1463.) – Svečevo je ime prema latinskom “Didacus”, izvorno mu je španjolsko ime Diego de Alcala de Henares. Rodni mu je kraj Andaluzija, na jugu Španjolske. U mladosti se posvetio samoći i pokori, uzdržavao se od malog vrta, pravio je košarice i kuhinjsko posuđe, a pomagao je i siromahe. Onda je stupio u Red Manje braće u kojemu je kao samostanski brat vršio najobičnije službe i poslove. Bog ga je obdario karizmatskim darovima, napose ulivenim znanjem. Braća su ga cijenila te mu povjeriše službu gvardijana, a 1441. godine i vodstvo misije na Kanarskim otocima koje je napustio pod pritiskom kolonizatora. Hodočasti u Rim 1450. godine gdje je pomagao okuženicima od kuge. Umro je u Alkali nedaleko Madrida 1463. godine. Postao je jedan od najpopularnijih svetaca Španjolske.
Stoga, Bog, otac milosrđa, koji nam učini mnoge divne stvari, uresi svoga malenog i poniznog slugu svojim nebeskim darovima, raspali s vatrom Duha Svetoga, i svoju desnicu – po zagovoru svetog Didaka, kako u životu tako i poslije smrti – ispruži u mnogim ozdravljenjima, znakovima i čudesima. Po tome Didak dobi slavno ime ne samo među svojom subraćom, nego i među drugima.
Iz bule pape Siksta V. o proglašenju svetim svetog Didaka