Sveta Elizabeta Ugarska ili Tirinška (1207.-1231.) – zaštitnica je franjevačkog svjetovnog reda (FSR). Rođena je 1207. godine kao kćerka ugarskohrvatskog kralja Andrije II. Kao djevojčica je iz političkih razloga zaručena za Ludviga, grofa Thüringije te se onamo preselila. Odgajala ju je grofica Sofija te je lijepo napredovala u duhovnome životu. Vjenčala se s 14 godina i sretno živjela s Ludvigom s kojim je imala troje djece. Muž joj je umro dok je bio na križarskoj vojni 1227. godine. Otada se više posvećuje duhovnom životu te pomaže siromašne i bolesne. Djever ju je otjerao s dvora želeći osigurati nasljedstvo svome sinu. Oduzeli su joj i djecu. Stupila je u Franjevački svjetovni red te je živjela u pokori i siromaštvu. Umrla je u dobi od 24 godine, 1231. godine. Sahranjena je u Marburgu. Zaštitnica je karitativnih ustanova.

Elizabeta kraljevskog roda slavlje slavi u nebesima trostrukim zaslugama. Na zemlji je naime ostavila pozvanima u nasljeđe primjere vrlina trovrsnog života. Sigurnom je nogom kročila djevičanskim, bračnim i udovičkim staležom.

Božanski časoslov

Sveti Ivan Trogirski – Premda danas opća Crkva slavi svetu Margaretu Škotsku i svetu Gertrudu, mi smo se odlučili za ovog sveca jer je s naših prostora. Prema Kamaldalijevskom ljetopisu sveti Ivan Trogirski je najprije bio benediktinac u samostanu svetog Petra u Osoru na otoku Cresu. Iz toga je samostana bio i glasoviti splitski nadbiskup Lovro. Kada je u drugoj polovici 11. stoljeća papinski izaslanik prolazio hrvatskim krajevima, u pratnji mu je bio svećenik Ivan koji je slovio kao svet i učen, zamoliše Trogirani da im na upražnjenu biskupsku stolicu postavi upravo Ivana, što je ovaj i učinio. Sveti Ivan Trogirskki je razvio živu pastoralnu djelatnost provodeći reformu pape Grgura VII. Godine 1105. uspio je nagovoriti ugarskog kralja Kolomana da ne razori Trogir čime se bio prijetio. Umro je oko 1111. godine, a grob mu je u trogirskoj katedrali.

Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom.

Hebr 12, 1-3

Sveti Albert Veliki (1206.-1280.) – bio je dominikanac, znanstvenik i biskup, te naučitelj Crkve. Rođen je u njemačkoj pokrajini Švapskoj. Studira u Padovi gdje susreće dominikanca blaženog Jordana Saksonca te se odlučuje za Red propovjednika, postaje dominikanac. Izuzetno intelektualno nadaren i izobražen postaje profesorom na različitim europskim sveučilištima. U Parizu mu je bio učenik sveti Toma Akvinski za koga je predvidio veliku znanstvenu budućnost. Izabran je za provincijalnoga ministra u Njemačkoj te obilazi braću živeći skromno i siromašno. Imenovan je biskupom u Regensburgu, ali se nakon tri godine povukao u dominikanski samostan u Würzburgu u kojemu je umro 1280. godine. Za njega kažu da je svojom genijalnošću razumio sve znanosti, te da je posjedovao enciklopedijsko znanje.

Jer Duh sve proniče, i dubine Božje. Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega. A mi, mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog. To i navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko ne prosuđuje. Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči? A mi imamo misao Kristovu.

1Kor 2, 10b-16