Blažena Djevica Marija Žalosna – kao pobožnost i blagdan ima svoj biblijski temelj u proroštvu Šimuna Mariji u evanđelju po Luki: “A tebi će samoj mač probosti dušu!” (Lk 2,35). O Marijinim žalostima su u srednjem vijeku pobožno razmatrali redovnici serviti, a to su pomalo nasljedovali i drugi kršćani. Sveta Stolica je potom dopustila slaviti blagdan Žalosne Gospe. Kršćanska je pobožnost u evanđeljima otkrila sedam naslova Marijine žalosti: 1. Šimunovo navještenje Marijine žalosti, 2. Bijeg u Egipat, 3. Dječak Isus se izgubio u Jeruzalemu, 4. Marijin susret s Isusom na Križnom putu, 5. Marijine boli kod Isusovog razapinjanja, 6. Skidanje tijela Isusova s križa, 7. Isusov pogreb.
Sveti Bonaventura razmišlja: “Kad je Krist, da bi nas očistio, oprao i otkupio, trpio na Križu, bila je prisutna i Djevica Marija. Ona je svim svojim srcem prihvatila volju Božju te pristala da za nas bude prikazana na Križu otkupnina što je proizašla iz njezina krila”.
Uzvišenje svetoga Križa – blagdan je koji ima svoje povijesne početke, ali mu Sveto pismo daje značenje i osmišljenje. Povijesni početak blagdana je posveta bazilike Svetoga groba u Jeruzalemu. Bilo je to 13. rujna 335. godine. Baziliku su podigli sveta Jelena Križarica i njezin sin car Konstantin. Od 14. rujna počelo je slavlje Križa Kristova. Perzijanci su kasnije uzeli moći svetog Križa, a koje je uspio vratiti car Heraklije 630. godine, te su svečano unesene u baziliku Svetoga groba. No, istinski i liturgijski i biblijski izvor blagdana Uzvišenja svetoga Križa je vazmeno otajstvo. Sveti Ivan promatra Kristov Križ kao proslavljenje, uzdignuće. Zato je Križ znak potpunog lišavanja božanstva Sina Božjega, križ je svjedočenje ljubavi Božje prema čovjeku; znak pobjede nad zlom a to znači znak oslobođenja; znak je kršćanske nade u konačnu pobjedu. Tako je križ znak našeg spasenja.
Sveti Ivan Zlatousti (345.-407.) – rođen je u Antiohiji Sirijskoj oko 345. godine, pa je prvotno nazvan Antiohijski, a nadimak Krizostom – Zlatousti dobio je nakon svoje smrti poradi iznimne rječitosti i divnih propovijedi po kojima je ostao zapamćen. U mladosti se posvetio pustinjačkom životu, ali se zbog slabog zdravlja vratio u rodni grad, gdje je najprije zaređen za svećenika. Glas o njemu kao vrsnom propovjedniku stigao je do cara Arkadija koji ga je 398. godine pozvao za patrijarha u Carigradu. Nastavio je propovijedati britko ali i kritički. Kako bi se ćudoređe koje je Isus navijestio istinski živjelo, počeo je propovijedati i upozoravati i carsku obitelj. To nije bilo pravo caru te je bio prognan iz Carigrada. Idući u novo progonstvo u Pont na Crnome moru preminuo je 407. godine. Proglašen je crkvenim naučiteljem s naslovom: “Doctor eucharisticus”.