U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim.Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.
Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak.
U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt.
Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je “htio da se gol bori s golim”. Zatim reče: “Dobro došla, moja sestrice Smrti!” i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti:
“Hvaljen budi, Gospodine moj,
zbog sestre nam Smrti tjelesne
kojoj nijedan živi čovjek izmaknuti ne može.
Jao onima što umiru u smrtnome grijehu.
Blaženi koje snađu u tvojoj presvetoj volji,
jer im druga smrt neće nauditi.”
(Iz Pjesme Brata Sunca)
Franjo je “sestricu smrt”, dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza.
Kratko vremena iza njegove smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud je 1228. g. jednoglasno izjavio: “Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.”
Rane svetog našeg oca Franje – Iskustvo iz crkve svetog Damjana, kada je sveti Franjo čuo glas Raspetog Isusa, razvio je u njemu pobožnost i štovanje do savršenstva ljubavi prema Muci i Križu Gospodinovom. Često se udubio u otajstvo Križa Raspetoga, a napose na La Verni 1224. godine. Tada ga je Raspeti označio svojim svetim ranama. Otada se sav suobličio u Gospodina Isusa, ne samo u vjerničkom srcu nego i na tijelu. Franjevci i franjevke slave ovaj događaj liturgijskim slavljem koje je odobrila Sveta Stolica.
Sveti Robert Bellarmino (1542.-1621.) je bio isusovac, biskup i kardinal. Rođen je 1542. godine u Montepulcianu u Toscani u Italiji. Kao osamnaestogodišnjak stupio je u Družbu Isusovu. Bio je glasoviti profesor i vrstan govornik u mnogim sveučilištima diljem Italije, a zatim na slavnom sveučilištu u belgijskom Louvainu. Papa Grgur XIII. poziva ga u Rim gdje se bavio najprije teološkom, govorničkom i duhovničkom djelatnošću. Postaje papinskim teologom te kardinalom. Veliki je uspjeh postiglo njegovo djelo “Mali katekizam” koji je doživio 400 izdanja, a preveden je na 56 jezika. Umro je 1621. godine u Rimu a pokopan je u crkvi svetog Ignacija. Papa Pio XII. mu je dao časni naslov – crkvenog naučitelja.