Preobraženje Gospodinovo – spomen je na događaj na gori, opisuju ga evanđelja, kada se Isus pred trojicom svojih učenika “preobrazio” (Mt 17, 1-9). Isusovo se preobraženje zbilo neposredno pred njegovu muku. Ono označuje njegov hod u slavu koja se ostvaruje vazmom. Preobraženi se Isus očitovao kao Božji Sin, za kojeg je Otac posvjedočio. Ovaj se blagdan u nekim hrvatskim krajevima naziva imenom “Božje lice”. Crkva je na Istoku rano počela slaviti Preobraženje Gospodinovo prikazujući ga kao Pantokratora – Svedržitelja, koji vlada nad svijetom. Papa Kalist III. ga je u Zapadnu Crkvu uveo 1457. godine kao znak zahvalnosti zbog pobjede kršćanske vojske nad Turcima pod vodstvom svetog Ivana Kapistranskog i vojskovođe Ivana Hunjadija.

Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu”. Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo “od mrtvih ustati”.                

Mk 9, 2-10

Gospa Snježna – je zapravo posveta bazilike svete Marije Velike u Rimu. Naziv “snježna” dolazi iz legende da je usred ljeta (5. kolovoza) pao snijeg na brdu Eskvillinu. Papa Liberije (352.-366.) na tom mjestu podigao je crkvu. Nju će preurediti papa sveti Siksto III. i posvetiti Presvetoj Bogorodici na spomen Efeškog sabora (431. godine). Kasnije je prozvana “Sveta Marija Velika” jer je najčasnija bazilika posvećena Majci Božjoj na Zapadu. U njoj se časte prve jaslice nastale u IV. stoljeću nalik na one u Betlehemu; u njoj se nalazi Gospina slika “Spasenje rimskoga puka”. Bazilika “Svete Marije Velike” je jedna od četiriju velikih rimskih bazilika.

Kojem bi od ljudi pošlo za rukom da dostojno proslavi preslavnu Mariju? Ona je majka i djevica. Divne li stvari! To me čudo zapanjuje. Tko je ikada čuo da bi sam graditelj zabranio boraviti u hramu što ga sam on sagradi? Tko bi trpio sramotu poradi toga što je vlastitu služavku uzeo za majku? Eto, dakle, sve se veseli. Štujmo i klanjajmo se jedinstvu, bojmo se i častimo nedjeljivo Trojstvo. Slavimo uz hvale Mariju koja je vazda Djevica, sveti Božji hram, i njezina Sina, bezgrešnog Zaručnika. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.

Iz homilije na Efeškom saboru svetog Ćirila Aleksandrijskog

Sveti Ivan Marija Vianney (1786.-1859.) – poznat kao Arški župnik. Rodio se 1786. godine u seljačkoj obitelji. Bio je pobožan dječak i želio je postati svećenik. No, ispriječila se velika zapreka: škola mu nije išla i nije mogao položiti ispite. Molitvom, marljivošću i pomaganjem drugih uspio je položiti ispite te je 1815. godine zaređen za svećenika. Biskup ga imenuje kapelanom kod župnika Balleya koji ga je još više uputio u duhovni život i pastoralni rad. Godine 1818. postaje župnikom male i duhovno zapuštene župe Ars. Velečasni Vianney se odmah dao na osobnu pokoru za župu, dugu molitvu, katehizaciju i propovijedanje. I župa se trgnula, što više postala je duhovna oaza. Velečasnom Ivanu dolaze na ispovijed i iz drugih mjesta. Bog mu je dao dar čitanja srca te je mnogima pomogao obratiti se i duhovno živjeti. Iscrpljen od rada umro je 1859. godine u Arsu koji je postao veliko hodočasničko mjesto.

Divne li čovjekove zadaće: da moli i ljubi! Moliti i ljubiti, evo blaženstva čovjekova na zemlji! Molitva nije ništa drugo doli sjedinjenje s Bogom. Ima li tko srce čisto i s Bogom povezano, zalije ga neka slast i slatkoća što opaja svjetlom koje posvuda rasipa svoje zrake. U tom nutarnjem sjedinjenju Bog i duša jesu kao dvije svijeće što se u jednu stapaju te ih više nitko ne može rastaviti. Divna li je to zbilja, to sjedinjenje Boga sa svojim malim stvorom; sreća je to neshvatljiva. Po sebi smo nedostojni moliti, ali Bog je dobar te je dopustio da se s njim mognemo porazgovarati. Naša mu je molitva najugodniji kad. Djeco moja, srce vam je maleno, ali ga molitva širi i osposobljava da ljubi Boga.    

Iz Kateheze svetog Ivana Vianneya