Postoje li dragocjenjiji trenuci od onih koji su provedeni u zajedništvu s ljudima koji su tebi slični? Teško. Upravo zato postoje susreti Frame u kojima se druže dva bratstva. Ovaj put bila je to naša Frama i to u “gostima” Frami Dubrava.
Susret se održao u ponedjeljak, 23. ožujka, u Crkvi BDM, gdje Frama Dubrava inače ima svoje redovite susrete. Tema susreta bila je Utjelovljenje, a susret je vodila časna sestra Gita Klobučar. Susret smo započeli zajedničkom molitvom, a nakon kratkog i zanimljivog uvoda u temu sestra nas je podijelila u 10 grupa. Priznajem, zbog velikog broja framaša i grupa, nije bilo lako svakoj grupi dodjeliti mjesto gdje će raspravljati o zadanoj temi,ali snasli smo se. 🙂

Kako je framaša u Dubravi puno, u svakoj grupi bio je jedan framaš iz Sigeta te četiri ili pet iz Dubrave.  U mojoj grupi bili su zanimljivi framaši, a najzanimljiviji je bio framaš iz Mexica koji je u Hrvatskoj na razmjeni. Kako mu nismo ni s Google prevoditeljem znali objasniti što je Torinsko platno, dali smo mu članak na španjolskom i konačno smo uspjeli! 🙂
Nakon rada po grupama slijedio je plenum, na kojemu se iznosio sažetak i srž bitnih djelova iz svake grupe. Neke grupe imale su temu Torinsko platno, neke abortus, a neke eutanaziju… Moram naglasiti kako su zaključci tema bili jako zreli i veoma prihvatljivi.
Ovakvi susreti su jako bitni jer se spontano grade nova prijateljstva,razvijaju stavovi i zajednički se korača Bogu. “Radujte se, samo ne griješite!”

Matea Žalac

Rano ujutro 21 .ožujka, okupilo se osmero framaša sa Sigeta koji su, uz druge framaše Zagrebačkog područnog bratstva, ali i mlade iz drugih zajednica, pa čak i nekoliko stariji hodočasnika, krenuli na 55. Planinarski križni put. Nakon što smo busom došli do Jastrebarskog, započeli smo dan čajem, krafnama i naravno molitvom. Od tamo nas je čekao dug put preko Ozlja do Karlovca, sve skupa, dva dana i oko 45 kilometara. Mnogi od sudionika brojali su preko deset, neki čak i preko dvadeset PKP-ova, ali meni je ovo bio tek prvi.

Eh sada, kako opisati svoje doživljaje. Za početak, radovalo me vidjeti ljude okupljene oko postaja (kapelica, crkvi ili raspela) kako nas iščekuju, radoznalo ispituju, nude nam sokove i kolače koje su danima prije pripremali za nas.

No, da prijeđem na ono ipak važnije… Prvih nekoliko postaja nije bilo nimalo teško hodati, ali već potkraj prvog dana pojavili su se žuljevi, upale mišića, bolovi, iscrpljenost, umor… Ne zvuči lijepo, zar ne? Ali bilo je, čak štoviše, bilo je prekrasno! Hodati sa gotovo 300 mladih i gledati njihova umorna, ali radosna lica. Trpiti za Isusa, pokazati mu barem na taj način da ga volimo i da cijenimo što je On trpio čak i puno više za nas. Ići kroz šume, sela, polja i pokazivati da je Bog važan za nas, važniji od subotnjeg izlaska, od odmora, od biločega što zaokuplja tolike današnje mlade. Nije li to sve ipak lijepo?

Ne mogu reći da nije bilo trenutaka  kada sam najradije htjela odustati, ili sjest na pod i plakati. Ali kao što rekoh, to su bili samo trenutci, u kojima bih si rekla: “I Isusa je bolilo, i On je trpio! Samo, On je to činio za nas, grešne ljude koji to nisamo zaslužili, a ja to činim za Njega!”- i nastavila dalje hodati.

Nadalje, još jedan važan aspekt PKP-a – zajedništvo, prijateljstvo, druženje. Ljudi koji sudjeluju već niz godina, znaju ogroman broj ljudi, jer mnogi koji dođu jednom, vrate se ponovno… Ali svi skupa, poznati i nepoznati, u nekom ti trenutku daju snagu. Kada vidiš druge kada ustraju, kada te novi ili stari poznanici/prijatelji ohrabre dok misliš da više ne možeš, ili te samo zabave da ne misliš na iscrpljenost. No isto tako, postaja šutnje koju smo imali nam je također donijela snagu i mir.

Kada smo u subotu navečer konačno stigli do Ozlja i smjestili se, otišli smo u crkvu, gdje smo imali misu. Nakon mise su uslijedila zanimljiva svjedočanstva 3 redovnice o njihovom duhovnom pozivu, te klanjanje – najprije kratko zajedničko, a potom i cjelonoćno  na kojem su se svakih pola sata izmjenjivali “čuvari Presvetog”.

I zadnje što bih izdvojila jest trenutak kada smo stigli u Karlovac na misu, koja je započela pjesmom Ti svjetlo svijeta. Netko je ubacio u pjesmu pitanje: “Zašto smo tu?”, a pjesma se nastavila: “Tu sam da te slavim, da ti se poklonim, tu sam da ti priznam, Ti si Bog, samo Ti si vrijedan, samo Ti si slavan, predivan si u životu mom…” Ne mogu opisati radost koju sam tada osjetila, mogu samo reći da sam tada znala da je svaka sekunda vrijedila, zbog Njega, i da želim ići opet. Zato bih svakoga pozvala, da barem jednom da priliku PKP-u, sudjeluje i osjeti radost čineći to za Isusa, jer On nije odbio učiniti za nas puno puno više…

Klara Tomić

“Boga u svima gledati, Boga u svima služiti, Boga u svima ljubiti !”

                U subotu 7. ožujka, prekrasan i sunčan dan, i naša se radosna grupica od desetak framaša uputila prema Hrvatskom Leskovcu u Dom za (ne)zbrinutu djecu sestara karmelićanki.  Kako smo pristizali, tako se i kuća počela puniti radošću, smijehom i ljubavlju. Odmah me iznenadio savršeni sklad, sklad koji se može pronaći samo u obitelji gdje vlada poštivanje i molitva. Ubrzo smo se podijelili u manje grupice i počeli im pomagati oko pisanja zadaće, ali je koncentracija padala kako su neki završavali ranije i odlazili na igru. Na dvorištu se igrao pravi nogometni turnir i naše hrabre igrače nije mogao zaustaviti ni jak vjetar, a u kući su se igrale utakmice stolnog nogometa. Definitivno nepobjediv par bili su fra Sandro i sestra Dijana.
Vrijeme je uistinu i prebrzo prošlo u zajedničkoj igri, veselju i pjevanju pjesama. Shvativši da ćemo uskoro morati poći nazad, završili smo druženje molitvom i kratkom meditacijom u kućnoj kapelici. Poklonili smo im malo svoga vremena, a izašli smo bogatiji za toliko iskustva i osjećaja. Da, morali smo otići. Ali samo uz obećanje da ćemo se ubrzo vratiti!

Marija Banek, Frama Siget