Zašto mnogi ne ljube? Zato što se boje. Boje se davanja. Jer, misle da gube kad daju. A ljudi, prirodno, ne vole gubitak. Svaki gubitak zvoni na uzbunu da se zaštiti ono što se ima. Ali, tko s ljubavlju daje, nema straha od gubitka, ima samo radost dobitka! U ljubavi se svako davanje doživljava kao primanje, obogaćivanje. Mnogi koji daju, ne primaju jer ne daju s ljubavlju. Ne shvaćaju da se prima samo ono što se daje. Da daruju ljubav, primili bi ljubav. Tko nema ljubavi, znači da je nije ni dao, pa je nije mogao ni primiti.

Bez ljubavi ljudi se boje i primanja, jer uvjereni su da moraju uzvratiti davanjem. Naravno, bez ljubavi se davanje osjeća kao gubitak, a gubitak, svjesno ili podsvjesno, kao umiranje. Pritom se ljudi boje smrti − smrti života kakav sada žive. Boje se novog, drugačijeg života. Jer uvjereni su da bi u njemu nestalo, umrlo, njihovo »ja« i da ne bi više živjeli. Strah od smrti čovjekova »ja« jedina je zapreka ljubavi. To je zapravo strah od ljubavi.

Dok se god ljudi boje izgubiti svoje »ja«, živjet će u grobovima svojega egoizma. Jer njihovo »ja« je egoizam. Onaj tko ljubi, i ne primjećuje da gubi »svoj« život (svoga lažnog »ja«), on osjeća da dobiva život u izobilju (život iskonskog i istinskog »ja«), da mu se život umnaža u svakom čovjeku kojeg ljubi, u svakom svom daru, i da sve što gubi − u ljubavi − dobiva stostruko. Ljubav čini čudo umnažanja. Ali to ne znaju svi. To znaju samo »siromašni u duhu«. Oni koji nisu ni svjesni da su »svoj« život izgubili. Koji u njemu i ne vide život, smisao, radost, i nisu svjesni svoga odricanja, »gubitka«. Tko svoj život želi spasiti, izgubit će ga; a tko ga izgubi − u ljubavi − spasit će ga!

Preuzeto sa Glasa Koncila.

Ljudsko srce čezne za savršenom ljubavlju, ali ne samo u duhu, nego i u tijelu. Čovjek traži Boga i u duhu i u tijelu. U čovjeku! U sebi i drugima. Ljudsko srce treba savršenu ljubav u čovjeku. Traži savršeno utjelovljenje savršene ljubavi. Savršena Boga i savršena čovjeka.

Čovjek dakle ne traži samo Boga, nego i čovjeka. I to savršena čovjeka. A takva uzaludno traži. Nema ga, nema, a tako ga silno treba. U sebi – i u drugima.

To je ljudsko iskustvo prije Isusa iz Nazareta! To je i današnje iskustvo bez Nazarećanina! On, samo on je savršen čovjek, za kojim ljudsko srce čezne. Samo on je potpuno ostvaren, cjelovit, čovjek! Jedino on je savršeno utjelovljenje savršene ljubavi! Savršen Bog u savršenu čovjeku!

Ljudsko srce prepoznaje njegov glas i sluša ga. Po ljubavi ga prepoznaje. U ljubavi ga prepoznaje. Samo onaj koji ljubi, može ga prepoznati. Jer jedino ljubav prepoznaje ljubav. I slijedi je – i postaje ona. Čovjek sluša njegov glas i prije nego ga vidi i upozna. Sluša riječ ljubavi, i plamti njegovo srce; plamti, ali ne izgara. Čovjek prepoznaje njegov lik, jer ga u sebi nosi. U svojem duhu i u svojem tijelu. U njemu pronalazi i vidi sebe – potpuno ostvarena i sretna čovjeka – onakva kakav bi trebao i želio biti. U njemu vidi Spasitelja, a ne neku metaforu, ideju, ideologiju, neku kozmičku silu, niti samo primjer i uzor, nego onoga koji ima dušu, krv i tijelo; onoga koji ne živi samo za sebe, koji iz ljubavi za svakoga čovjeka proli svoju krv, jer svakoga nosi u sebi, u vječnome jedinstvu istog Oca. Za svakoga čovjeka (koji ga ljubavlju prihvaća i želi) ostvaruje životni cilj: utjelovljenje ljubavi – cjelovitost čovjeka; sjedinjenje s beskrajnom i savršenom ljubavlju – povratak Ocu nebeskomu – savršena i vječna radost života – u svojem izvoru – u Ocu stvoritelju; vječno spasenje.

U Isusu iz Nazareta čovjek vidi svojeg brata, i u duhu i u tijelu, sebi potpuno jednaka, osim u grijehu. U njemu vidi sebe i svojeg Oca. Vidi savršenu Očevu sliku i u njoj sebe. Vidi svojeg brata, koji ga bezuvjetno ljubi i daruje mu svoju ljudsku potpunost. U potpunu povjerenju i predanju Ocu. U njemu pronalazi savršena čovjeka i savršena Boga. Savršenu ljubav! Ljudsku i božansku. Ljubav iz koje je potekla krv i voda! Izvor vječne ljubavi i života.

Preuzeto sa Glasa Koncila.

Svaki iskreni tražitelj sreće i smisla dolazi do ljubavi, jer jedino je ona potpuna sreća i smisao. Čovjek uvijek treba i traži ljubav (bez nje ne može živjeti, jer jedino je ona istinski život), od začeća do smrti – i poslije smrti (život vječni). Prvo od majke i oca, braće i sestara, pa od prijatelja, zatim od djevojke ili mladića, od supruge ili supruga, potom od svoje djece. Svaka ta ljubav pruža rajski doživljaj. U ponekim njezinim trenucima pomislimo da smo dosegnuli vrhunac radosti i života, savršenstvo, ali ubrzo uslijedi iskustvo zemaljskog nedostatka, manjkavosti, ograničenosti, koje nas gura u daljnje traganje za ljubavlju. Ljudsko srce ljudska ljubav nikad ne može sasvim ispuniti.

Čovjek treba i traži Božju ljubav! Istina, ljudska ljubav uvijek je i božanska, dolazi od Boga i Bog je u njoj, ali nije beskrajna i savršena. U svakom čovjeku možemo iskusiti božanstvenost, bar u nekim trenucima, ali i snažnu oporost zemljane ljudskosti. Čovjek čovjeku ne može pružiti ljubav za kojom njegovo srce čezne i traga! Ljudsko srce brzo iskusi vrhunac i granicu ljudske ljubavi i počinje tragati za bezgraničnom i savršenom ljubavlju, koju može pronaći jedino u Bogu, jer jedino je On ta ljubav (Apsolutna ljubav). Svaka iskrena ljudska ljubav vodi nas Božjoj ljubavi. Sve rijeke ljubavi ulijevaju se u beskrajni ocean ljubavi.

Jednostavno, čovjek čovjeku ne može biti Bog, zato čovjek treba i traži Boga. Sam Bog je u ljudsko srce utisnuo čežnju za ljubavlju da Ga čovjek traži i nađe; da čovjeka uzdigne i spasi – učini vječno sretnim; da s njim dijeli svoj vječni božanski život. Čovjek je sin čovječji, ali i sin Božji. Nastaje od sjemena ljudskog ali i od Duha Božjega. U njemu se sjedinjuje duh i tijelo. Zemlja i nebo. Ljudsko i božansko. Bog i čovjek. Uvijek je Bog u čovjeku i čovjek u Bogu.

Čovjek, koliko se god trudio, u čovjeku ne može pronaći svoju bit i svoju sreću. Svoje ljudsko ostvarenje može pronaći jedino u Bogu. Ako se otrgne od Boga, od svojega izvora, njegova ljudskost brzo usahne i truli. Samo je u Božjem naručju čovjek potpuno sretan. Jer, u Njemu živi, od Njega dolazi i Njemu se vraća. Svako dijete kad pronađe svojeg oca je sretno. Nemirno je ljudsko srce dok ne uroni u beskrajni ocean Božje ljubavi!

Preuzeto sa Glasa Koncila.