U posljednje se vrijeme, kao i danas, mnogo govori o Duhu Svetom. Često se napominje kako živimo u “eri Duha Svetoga”. Napisani su mnogi traktati o Duhu Svetom i opisana raznovrsna iskustva djelovanja Duha Svetog. Već sama Crkva od svojih početaka promišlja na različite načine o trećoj božanskoj osobi, te ispovijeda vjeru u Duha Svetog u nicejsko-carigradskom Simbolu vjere, izričajem: “Gospodina i životvorca”, čemu je nadodano: “Koji je govorio po prorocima.” Sama Crkva sve čime upoznaje Duha Svetoga prima od Isusa Krista. Evanđelja nam na više mjesta govore o Duhu Svetom. U tom govoru svakako prednjače evanđelisti Luka i Ivan. Ipak, čitava Biblija, bilo Staroga ili Novoga zavjeta govori o Duhu Svetom. Tako je »Duh u Starom zavjetu imenovan židovskim izrazom “ruach”, koji inače nalazimo na oko 380 mjesta. No taj izraz označava tri različite stvarnosti koje se po prilici jednaki broj puta tako spominju. Pod tim se naime izrazom podrazumijeva vjetar, dah znaka; njime je označen dah čovječji, njegova životna snaga, sjedište spoznaje i čuvstava; njime je označen i Duh Božji kojim on djeluje u fizičkom i materijalnom redu kao i povijesti spasenja.« Duh Sveti je na početku i na kraju svega. Čak i Biblija počinje Duhom koji lebdi nad vodama. Duh je i na početku utjelovljenja, te silazi na Mariju i osjenjuje njezino biće. On je i ona ljubav, koja će u onaj dan biti sve u svima. Po njemu je sve stvoreno i oživljeno. On izlazi od Oca i Sina i tako djeluje u zajedništvu Presvetog Trojstva kao onaj u čijim je rukama inicijativa, jer Duh daje kome hoće i kada hoće. U toj logici treba napomenuti, kako se duhovna inicijativa ne izdiže sa zemlje k nebu: nego uvijek silazi na zemlju s puno ljubavi, uvijek besplatno i beskrajno darežljivo. Svako naše prihvaćanje ili neprihvaćanje božanske inicijative ili bilo kojeg drugog djelovanja, Boga – kao jedinstvo triju osoba – ne čini većim ili manjim, već mi primamo ili ne primamo milost spasenja. Takav Bog, koji je kao biće najviše neodređen (summe indeterminatus), biva istovremeno najslobodnije biće, koje je, kao takvo biće, sam sebi dostatan, a ipak se daje i objavljuje drugima, i to u neshvatljivoj velikodušnosti i darežljivosti, kao punina ljubavi. Zbog toga i Ivan Duns Škot napominje: »Što je bitak jednog bića obilniji i savršeniji, to je biće slobodnije, tj. neodređenije. Iz toga možemo zaključiti da sloboda pretpostavlja puni bitak, obilni i savršeni bitak, drukčije rečeno, slobodno djelovanje izvire iz obilja, a ne iz nedostatka. Slikovito rečeno, neodređenost iz nedostatka je zapravo neodređenost iz praznog bitka, koji netko drugi može napuniti, a neodređenost iz obilja je neodređenost iz punog bitka, koji se, jer je pun, razlijeva, dariva.«
Duh Sveti, prema tome, djeluje iz slobodne darežljivosti (ex liberalitate) koja je u Božjoj naravi postojana, te ta postojanost (firmitas) dobrote, koja je ujedno i uređena (ordinata), omogućuje stvaranje novog reda ili poretka, i to poretka ljubavi, koji se po Duhu Svetom u punini, iz te punine ljubavi razlijeva i dariva.
Stoga prije svega u govoru o obnavljanju Duhom Svetim treba naglasiti da nije čudo što Bog postoji, već je čudo da mi postojimo, koji po prethodno rečenom, Bogu ne možemo ništa nadodati, niti njegovoj slavi ništa pružiti što bi tu slavu moglo na bilo koji način pojačati, te uzveličati njegovo blaženstvo ili pak njegovu osobnu radost. Ovo je bitno dobro shvatiti u kontekstu današnjih religijskih praksi koje na različite načine poništavaju pravu sliku o Bogu i stvaraju Boga kojeg treba nagraditi, umilostiti, omekšati ili nagovoriti. Pri takvim se praksama i molitvenim obrascima zaboravlja da Božja ljubav i Božje milosrđe imaju svoj jedini izvor u Bogu samom. Zaboravljeno je, kako je Bog ljubav i milosrđe sam po sebi i da su ljubav i milosrđe atributi samoga Boga, po čemu Bog nije nego li punina ljubavi i milosrđa, ili još preciznije, Bog jest ljubav i milosrđe. Zbog toga, ako je ta ljubav i milosrđe sama sebi razlogom, onda blagost, milostivost, darežljivost i dobrotu Božju ne može ništa pokolebati, jer ljubav i milosrđe Božje nisu neki odgovor na našu bijedu, naše zazivanje, naše molitve, neprestano naše padanje u blato, već su ljubav i milosrđe Božje uvijek tu, i još više, uvijek prvi tu.

fra Mate Bašić

Na početku današnjeg evanđeoskog odlomka, nailazimo na jednu vrlo bitnu informaciju, koja može pomoći i nama danas. Luka na početku svog Evanđelja, u uvodu, u kojem se obraća vrlom Teofilu, izjavljuje i sljedeću činjenicu: “pošto sam sve, od početka, pomno ispitao…” Ovo pomno ispitivanje odnosi se na poseban način na nas današnje vjernike. Odnosi se na svakoga od nas koji živimo u vremenu tzv. čudomanije, magije, silnih darova, hiperprodukcije najrazličitijih molitava, božanskih i anđeoskih poruka, viđenja, new age-a, sinkretizma, energizma, spiritizma, animizma i neopelagijanizma. Mnogo je tih -izama, pa bih rekao da možda živimo u vremenu izamizacije, u kojem i ono dobro, od Boga nadahnuto, često pretvaramo u neki -izam. Tako i neke stvari koje nazivamo karizmama, ili pak po sebi jesu karizme, darovi koje Duh Sveti daje kome hoće i kada hoće, prisiljavajući Duha na neko darivanje kada mi hoćemo i kome hoćemo, same karizme pretvaramo u karizmizme, koji na kraju Crkvi i vjernicima više štete nego li koriste. Kao da današnji čovjek želi biti Bog, ili u najmanju ruku treća božanska osoba. Zaboravljamo da mi čak ni nismo slike Božje, već napravljeni na sliku Božju, mi smo eventualno sličnost Božja, ali kao da zavedeni praizvornim grijehom zbog kojeg i negdašnji najsvjetliji anđeo pada u propast, mi ponavljamo istu grešku.
Nadalje, postavlja se pitanje koliko smo u svemu tome lakovjerni? Koliki mi sve pomno ispitujemo? Uzimamo li u obzir ovu Lukinu napomenu? Držimo li se onoga naloga samoga Krista koji nas upozorava da ne budemo lakovjerni? Prihvaćamo li poziv apostola Pavla, koji nas više puta poziva da provjeravamo Duhove?
No, ponašamo se kao da svako nadnaravno iskustvo dolazi od Boga i svako ozdravljenje tijela promatramo kao da Bog to čini, jer to je dobro za čovjeka, za njegovo tijelo. Kao da je u današnjih vjernika isključen razum, pa se svakom čudu ili viđenju slijepo vjeruje. Ali vjera traži razum. Vjera bez razuma ne opstaje. Vjera bez razuma ne može. Jer razum i mudrost, su najveći darovi Svetoga Duha. Razum i mudrost su stvarnosti po kojima mi jesmo sličnost Božja i, koji itekako vjeru izgrađuju i vjeru čine. Zaboravljamo sve ono na što nas sveci i crkveni učitelji kroz povijest upozoravaju. Zaboravljamo da različita čuda nisu uzrokovana Bogom, već su češće psihosomatski produkt ili pak djelo đavla. Tako đavli mogu razne stvari činiti, kao na primjer:

1. Proizvesti tjelesne ili imaginarne vizije.
2. Falsificirati ekstazu.
3. U hipu izliječiti bolest uzrokovanu đavolskim utjecajem.
4. Proizvesti stigme.
5. Glumiti čuda i fenomene levitacije i bilokacije.
6. Pričiniti da ljudi ili predmeti nestaju utječući na nečiji vid ili viđenje.
7. Uzrokovati da netko čuje zvukove ili glasove.
8. Uzrokovati da netko govori u jezicima.
9. Izreći činjenicu koja je skrivena ili udaljena.

Što god priroda ili znanost mogu uzrokovati, mogu i đavli, prema onomu što Bog dozvoli. U knjizi Izlaska faraonovi magičari i čarobnjaci mogli su izvesti neka od znamenja koja su učinili Mojsije i Aron (Izl 7,11-12; 7,22; 8,7; 8,18-19; 9,11). Oko 200. godine Tertulijan piše: „Prije svega, oni (đavli) učine vas bolesnima; zatim da bi od toga napravili čudo, propišu lijekove koji su ili sasvim novi, ili suprotni onima u uporabi, i zatim prestajući sa škodljivim utjecajem, navodno su postigli izlječenje“ (Apologija kršćanske religije, 22).

Nasuprot moći palih anđela da prevare, nije čudno da je Crkva uvijek bilo vrlo spora pri proglašavanju čuda ili poruke autentičnim.
Đavao ima nadljudsku inteligenciju i vrlo je vješt, i preuzetno je pretvarati se da možete definitivno suditi u korist autentičnosti nečega, bez pomoći.
Da bi se znalo da je nešto lažno, dostatno je znati da je izrečeno nešto suprotno nauku Crkve. Stoga, lakše je izreći sud protiv nekih vidjelaca kroz povijest Crkve, nego u njihovu korist. Ali sama odsutnost doktrinarne zablude nije dovoljna. Moraju postojati druge pozitivne naznake.
Stoga, nemojmo težiti za čudima što su iznad nas. Provjeravajmo duhove. Pomno sve ispitujmo. Ne isključujmo razum, jer vjera uvijek traži razum, koji je dar Duha Svetoga.
Budimo poučljivi i zagledajmo se u najveća čudesa koje nam Bog svakodnevno daje u svetim sakramentima. Spoznajmo i vratimo vjeru u Boga koji kroz Euharistiju dolazi svakom čovjeku. Boga, koji se toliko ponižava da nam se daruje u komadiću kruha. Primajmo ga, slavimo i častimo dostojanstveno samoga Boga i s punom vjerom u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Jer to je Bog! To je Emanuel – Bog s nama.
Tražimo u svemu Božje znakove i preispitujmo sve po znacima božanskog Duha, a ti znaci su sljedeći:
1. Istina. Bog je istina, i ne može nadahnuti ništa doli istinu u duši. Ako osoba za koju se vjeruje da je nadahnuta Bogom, dakle, održava mišljenja koja su očito protiv objavljene istine, nezabludivoga nauka Crkve ili dokazane teologije ili filozofije ili znanosti, mora se zaključiti da je osoba prevarena đavlom, ili je žrtva pretjerane fantazije ili pogrješnoga zaključivanja.
2. Ozbiljnost. Bog nikada nije uzrok stvari koje su beskorisne, isprazne, ništave ili nepotrebne. Kada Njegov Duh pokrene dušu, to je uvijek radi nečega ozbiljnoga i korisnoga.
3. Prosvjetljenje. Iako se ne može uvijek razumjeti značenje Božjega nadahnuća, učinak bilo kojega božanskog poticaja ili pobude uvijek je prosvjetljenje i sigurnost, više nego tama i zbunjenost. To je istinito i za učinke na osobu koja prima nadahnuće i za učinke na druge.
4. Poučljivost. Duše koje su pokrenute Božjim duhom radosno prihvaćaju savjet i upozorenje svojih voditelja ili drugih koji imaju autoritet nad njima. Ovaj duh poslušnosti, poučljivosti i podložnosti jedan je od najjasnijih znakova da pojedina inspiracija ili poticaj dolazi od Boga. Ovo posebno vrijedi kod obrazovanih, koji imaju veću tendenciju biti privrženi svojim mišljenjima.
5. Diskrecija. Duh Božji čini dušu diskretnom, razboritom i promišljenom u svim njezinim djelima. Nema ništa od naglosti, lakoće, pretjerivanja, nasrtljivosti; sve je ujednačeno, izgrađujuće, ozbiljno, i ispunjeno smirenošću i mirom.
6. Poniznost. Duh Sveti uvijek ispunja dušu osjećajima poniznosti i skromnosti. Što su uzvišenije poruke s visina, dublje se duša priginje u nizine vlastite ništavosti. Marija je rekla: ‘Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi’ (Lk 1,38).
7. Mir. Sv. Pavao često govori o miru koji dolazi od Boga (Rim 15.33; Fil 4,9), a Isus spominje mir kao jedno od očitovanja svoga duha (Iv 14,27). Ovo je odlika koja uvijek prati komunikaciju od Boga; duša prolazi kroz iskustvo duboke i stabilne mirnoće u dubinama svoga duha.“
Osim ovih postoje i drugi znakovi: Povjerenje u Boga, fleksibilnost volje, čistoća nakane, strpljenje u patnji, samozatajnost, jednostavnost, sloboda duha.
Zato slijedimo Kristov nalog i sve ispitujmo, ne budimo lakovjerni, ne činimo ono što nam Crkva ne preporučuje. Budimo sinovi i kćeri Crkve. Ne idimo samo za vanjskim stvarima, i stvarima velikim, stvarima tako vidljivim, tako jasnim i opipljivim, jer na kraju Bog se nalazi u malenim stvarima, kao što je komadić kruha, u kojem se varaju ljudski vid, opip i okus. Zbog toga i sam sv. Augustin govori: “Jao tebi, bijedna dušo, ako zabludiš na njegovu tragu, ako ljubiš Njegove znakove umjesto Njega. Čuvaj se, dušo moja, da ne budeš zvana ne zaručnicom, nego preljubnicom, ako više ljubiš darove darivatelja nego nagnuće ljubitelja.”
fra Mate Bašić