Svaki je papa, bar u posljednje vrijeme, govoreći o župi govorio o zajedništvu. Tako je i sveti Ivan Pavao II. u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu – Christifideles laici – Vjernici laici, napomenuo, da zajedništvo »najneposredniji svoj i vidljivi izraz nalazi u župi: ona je ono krajnje mjesno očitovanje Crkve, u nekom je smislu Crkva sama…« Za njega je župa humus i temeljna jezgra Crkve. Ona je humus iz kojeg po sijanju Duha Svetog može izrasti stablo Crkve i donijeti obilan rod. S time da tu treba jasno artikulirati kako taj humus same Crkve čini baš zajedništvo. No, danas je na žalost učestalija suprotna praksa u kojoj se pored vlastite župe traže različite zajednice. Tako neki autori drže da te zajednice ili pokreti ne uvode u župu već iz župe odvode. »Skupine i pokreti ne služe integraciji župe nego se zatvaraju u sebe. Stoga je i u župama hitno potrebna nova kateheza ili evangelizacija i takav pastoral u župi koji će dovesti do aktivnoga življenja vjere i time omogućiti vjernički i duhovni rast župe. U toj problematici ne treba kriviti samo pokrete i njihove više puta autoritativne vođe, nego isto tako pastoral i katehezu u župi, koja početo nedostaje, jer „formiranjem katehetskih, biblijskih, pastoralnih, molitvenih zajednica u župi rješava se i problem ‘ odljeva’ župljana u razne duhovne pokrete i seminare, pak i one koji su diskutabilni i koji često odvode od života župne zajednice. Naime, sve što neki vjernici traže negdje drugdje trebali bi, barem u glavnini, naći u svojoj župnoj zajednici…« Međutim župa ima i svoju teološko-pravnu utemeljenost, ona ima svoj locus, svoje čvrsto mjesto koje, ma kakva ona bila, nikakva druga zajednica ne smije zamijeniti. »Ali svaka je laička zajednica i zauzetost i te kako dobrodošla u župi da ova ne bude okoštana. Postoji i postojat će još dugo (ili uvijek?) određena diskrepancija i napetost između župe i karizmatskih zajednica. Prva i temeljna karizmatska zajednica ipak je župa. Od Drugog vatikanskog koncila župa se više ne shvaća kao „servis“ nego kao živa zajednica u čijemu životu svi jednako trebaju sudjelovati i davati pečat tome životu.« Istodobno »ako su pokreti, karizme u Crkvi koje donose svježinu obnove, mogu se definirati “organima novosti Duha Svetoga” na službu Božjeg plana. Ali nemoguće je misliti da su darovi Božji u sebi suprotstavljeni ili su u međusobnoj napetosti, ili da su darovani od Duha Crkvi bez međusobnog odnosa jedinstva i komunije – zajedništva; ako su darovi djela Božja, oni su usmjereni na njegov plan, a on je jedinstvo u poslanju.«
U neku ruku to jedinstvo i zajedništvo su kriteriji u raspoznavanju duhova i ujedno mogu biti indikator koji ukazuje na djelovanje Duha Svetog. Zato ovdje treba iskreno i s ljubavlju upozoriti na neke probleme i devijacije koje teško da mogu upućivati na Duha Svetog, već više ukazuju na čisto ljudsko djelovanje. Istini za volju, svakojakih se praksi, rituala, obreda, čina, zajednica i pokreta danas može pronaći u Crkvi. U skladu s tim i svaki je vjernik pozvan promišljati, pozvan biti oprezan, ne biti lakovjeran i po samom Božjem pozivu ispitivati duhove, kako kaže sv. Pavao: »Sve provjeravajte: dobro zadržite…« (1Sol 5,21)

(Nastavit će se…)

fra Mate Bašić

U svijetu koji očekuje od nas ne samo riječi, već konkretne geste, neka ovaj susret bude znak nade za sve ljude dobre volje! Ovaj svijet, u kojem duhovni stupovi ljudskog života postupno nestaju, očekuje od nas uvjerljivo kršćansko svjedočanstvo u svim područjima osobnog i društvenog života – Pozivamo sve kršćane i sve koji vjeruju u Boga da žarko mole brižnog Stvoritelja svijeta da zaštiti svoje stvorenje od uništenja i ne dopusti novi svjetski rat.

Havana, (IKA) – U salonu međunarodne zračne luke “José Martí”, u prisutnosti kubanskog predsjednika Raúla Castra i dviju službenih izaslanstava, papa Franjo i moskovski patrijarh Kiril potpisali su 12. veljače zajedničku izjavu na talijanskom odnosno ruskom jeziku te razmijenili tekstove izjava, priopćio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Naš bratski susret održan je na Kubi, na raskrižju Sjevera i Juga, Istoka i Zapada. S ovog otoka, simbola nadâ “Novog svijeta” i dramatičnih događaja povijesti dvadesetog stoljeća, upućujemo naše riječi svim narodima Latinske Amerike i drugih kontinenata.
Radujemo se što kršćanska vjera raste ovdje na dinamičan način. Snažan vjerski potencijal Latinske Amerike, njezina stoljetna kršćanska tradicija, utemeljena na osobnom iskustvu milijuna ljudi, zalog su velike budućnosti za ovu regiju.
Susrećući se daleko od drevnih sporova “Staroga svijeta”, osjećamo posebno snažno potrebu za zajedničkim radom katolika i pravoslavnih, koji su pozvani, s blagošću i poštivanjem, dati svijetu razlog nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3, 15).
Svjesni trajnosti mnogih prepreka, želimo i nadamo se da će naš susret pridonijeti ponovnoj uspostavi jedinstva koje je Bog htio, za koje je Krist molio. Neka naš susret nadahne kršćane širom svijeta da mole Gospodina s obnovljenim žarom za puno jedinstvo svih njegovih učenika. U svijetu koji očekuje od nas ne samo riječi, već konkretne geste, neka ovaj susret bude znak nade za sve ljude dobre volje!
U našoj odlučnosti da poduzmemo sve što je potrebno da se prevladaju povijesne različitosti koje smo naslijedili, želimo ujediniti svoje napore kako bi svjedočili Kristovo evanđelje i zajedničku baštinu Crkve prvoga tisućljeća, odgovarajući zajedno na izazove suvremenog svijeta. Pravoslavni i katolici moraju naučiti dati jednodušno svjedočanstvo u onim područjima u kojima je to moguće i potrebno. Ljudska civilizacija je ušla u period epohalne promjene. Naša kršćanska savjest i naša pastoralna odgovornost ne dopuštaju nam da ostanemo pasivni pred izazovima koji zahtijevaju zajednički odgovor.
Naš se pogled ponajprije okreće onim krajevima svijeta gdje su kršćani žrtve progona. U mnogim zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike cijele obitelji, sela i gradovi naše braće i sestara u Kristu su potpuno zatrti. Njihove su crkve barbarski opustošene i opljačkane, njihovi sakralnih objekti oskvrnuti, njihovi spomenici uništeni. S boli konstatiramo kako se u Siriji, Iraku i drugim zemljama događa masovni egzodus kršćana iz zemlje iz koje se naša vjera prvi put počela širiti i gdje su oni živjeli još od apostolskih vremena, zajedno s drugim vjerskim zajednicama.
Pozivamo međunarodnu zajednicu da hitno djeluje kako bi se spriječilo daljnje protjerivanje kršćana s Bliskog istoka. Dok dižemo naš glas u obranu progonjenih kršćana, želimo izraziti naše suosjećanje za patnju koju trpe vjernici drugih vjerskih tradicija koji su također postali žrtve građanskog rata, kaosa i terorističkog nasilja.
Nasilje u Siriji i Iraku je već uzelo na tisuće života, ostavljajući milijune ljudi bez krova nad glavom i dobara. Pozivamo međunarodnu zajednicu da se ujedini kako bi se okončalo nasilje i terorizam i, istodobno, pridonijelo putem dijaloga brzoj ponovnoj uspostavi građanskog mira. Bitno je osigurati veliku humanitarnu pomoć izmučenim osobama i mnogim izbjeglicama u susjednim zemljama. Pozivamo na ponovnu uspostavu mira na Bliskom istoku, koji će biti plod pravednosti, tako da se osnaži bratski suživot među različitim populacijama, crkvama i religija koje su ondje prisutne, na povratak izbjeglica u njihove domove, ozdravljenje ranjenih i pokoj duše nevino ubijenih.
Sve strane uključene u sukobe poziva se da pokažu dobru volju i sjednu za pregovarački stol. Istodobno se upozorava međunarodnu zajednicu da mora poduzeti sve moguće napore za okončanje terorizma kroz složno, zajedničko i usklađeno djelovanje. Pozivamo sve zemlje koje sudjeluju u borbi protiv terorizma na odgovorno i razborito djelovanje. Pozivamo sve kršćane i sve koji vjeruju u Boga da žarko mole brižnog Stvoritelja svijeta da zaštiti svoje stvorenje od uništenja i ne dopusti novi svjetski rat. Da bi se osigurao čvrsti i trajni mir, moraju se poduzeti posebni napori oko otkrivanja zajedničkih vrijednosti koje nas ujedinjuje, utemeljenih na evanđelju našega Gospodina Isusa Krista.
Prigibamo glavu pred mučeništvom onih koji, po cijenu vlastitog života, daju svjedočanstvo za istinu evanđelja, birajući radije smrt no odreći se Krista. Vjerujemo da su ti mučenici našeg doba, koji pripadaju različitim crkvama, ali koji su ujedinjeni zajedničkom patnjom, zalog jedinstva kršćana.
Ističemo nužnost međureligijskog dijaloga „u ovom nemirnom dobu”. Razlike u shvaćanju vjerskih istina, navodi se u tekstu, ne smije sprječavati ljude različitih vjera da žive u miru i skladu. U današnjim okolnostima, vjerski vođe imaju posebnu odgovornost odgajati svoje vjernike u duhu poštivanja uvjerenja onih koji pripadaju drugim vjerskim tradicijama. Potpuno su neprihvatljivi pokušaji opravdavanja zlodjela vjerskim parolama. Nijedan se zločin ne može počiniti u Božje ime.
Potvrđujući veliku vrijednost vjerske slobode, zahvaljujemo Bogu za nezapamćenu obnovu kršćanske vjere u Rusiji, kao i mnogim drugim zemljama istočne Europe, gdje su desetljećima vladali ateistički režimi. Danas su lanci militantnog ateizma raskinuti i na mnogim mjestima kršćani mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru. Tijekom posljednjih četvrt stoljeća izgrađene su tisuće novih crkava i otvorene stotine samostana i teoloških škola. Kršćanske zajednice ostvaruju važnu karitativnu i socijalnu djelatnost, pružajući raznolike oblike pomoći potrebitima. Pravoslavni i katolici često rade rame uz rame. Svjedočeći vrijednosti evanđelja oni svjedoče o postojanju zajedničkih duhovnih temelja ljudskog suživota.
Izražavamo zabrinutost zbog situacije u mnogim zemljama u kojima su kršćani sve više suočeni s ograničenjima vjerske slobode, prava na svjedočenje vlastitih uvjerenja i mogućnosti da žive u skladu s njima. Na osobit način uočavamo da preobrazba nekih zemalja u sekularizirana društva, kojima je stran svaki spomen Boga i Njegove istine, predstavlja ozbiljnu prijetnju za vjersku slobodu. Zabrinjava nas trenutno ograničavanje prava kršćana, ako ne i njihova izravna diskriminacija, kada ih neke političke snage, vođene često vrlo agresivnom ideologijom sekularizma, pokušavaju protjerati na margine javnog života.
Proces europskih integracija, koji je započeo nakon stoljećâ krvavih sukoba, mnogi su pozdravili s nadom, kao jamstvo mira i sigurnosti. Ipak, pozivamo na budnost protiv integracije koja bi bila lišena poštovanja religijskih identiteta. Ostajući otvoreni za doprinos drugih religija našoj civilizaciji, uvjereni smo da Europa mora ostati vjerna svojim kršćanskim korijenima. Pozivamo kršćane Istočne i Zapadne Europe da se ujedine u zajedničkom svjedočenju Krista i Evanđelja, ta da Europa sačuva svoju dušu koju je oblikovala dvije tisuće godina duga kršćanska tradicija.
Skrećemo pozornost na tešku situaciju u kojoj se nalaze najsiromašniji, najpotrebitiji i oni koji su pogođeni raznim nedaćama dok se istodobno „materijalno bogatstvo čovječanstva povećava”. Ne možemo ostati ravnodušni prema sudbinama milijuna migranata i izbjeglica koji kucaju na vrata bogatih zemalja. Zbog neobuzdanog konzumerizma u nekim razvijenim zemljama postupno se iscrpljuju dobra našeg planeta. Rastuća nejednakost u raspodjeli materijalnih dobara povećava osjećaj da je uspostavljeni međunarodni poredak nepravedan. Kršćanske crkve su pozvane braniti zahtjeve pravde, poštivanje tradicija narodâ i autentičnu solidarnost sa svima onima koji trpe.
Obitelj prirodno središte ljudskog života i društva, i zato izražavamo zabrinutost zbog krize obitelji u mnogim zemljama. Pravoslavni i katolici dijele isto shvaćanje obitelji, te su pozvani svjedočiti da je ona put svetosti, koji svjedoči vjernost supružnika u njihovim međusobnim odnosima, njihovu otvorenost rađanju i odgajanju djece, međugeneracijsku solidarnost i poštivanje najslabijih.
Obitelj se temelji na braku, činu slobodne i vjerne ljubavi između muškarca i žene. To je ljubav koja potvrđuje njihovu zajednicu i uči ih uzajamno se prihvaćati kao dar. Brak je škola ljubavi i vjernosti. Žalimo što su drugi oblici suživota postavljeni na istu razinu kao i ova zajednice, dok je ideja očinstva i majčinstva, kao posebnog poziva muškarca i žene u braku, posvećenog biblijskom tradicijom, protjeran iz javne svijesti.
Pozivamo sve na poštivanje neotuđivog prava na život. Milijunima se djece uskraćuje sama mogućnost da dođu na svijet. Krv nerođene djece vapi Bogu.
Širenje takozvane eutanazije dovodi do toga da se starije osobe i bolesni počinju osjećati prevelikim teretom za njihove obitelji i društvo u cjelini.
Izražavamo također zabrinutost zbog razvoja tehnika medicinski potpomognutog rađanja, jer manipulacija ljudskim životom predstavlja napad na temelje ljudskog postojanja, koji je stvoren na sliku Božju. Smatramo svojom dužnošću podsjetiti na nepromjenjivost kršćanskih moralnih načela, utemeljenih na poštivanja dostojanstva čovjeka pozvanog na život, u skladu sa Stvoriteljevim naumom.
Pravoslavce i katolike ujedinjuje ne samo zajednička tradicija Crkve prvoga tisućljeća, nego i poslanje da propovijedaju evanđelje Kristovo u današnjem svijetu. To poslanje podrazumijeva uzajamno poštivanje članova kršćanske zajednice i isključuje bilo kakav oblik prozelitizma.
Nismo konkurenti, već braća, i tom se idejom moraju voditi sva naše uzajamna djelovanja, kao i ona usmjerena prema vanjskom svijetu. Sve katolike i pravoslavne vjernike u svim zemljama pozivamo se da nauče živjeti zajedno u miru i ljubavi. Stoga je apsolutno neprihvatljivo korištenje nepoćudnih sredstava za poticanje vjernike na prelazak iz jedne Crkve u drugu, uskraćujući im njihovu vjersku slobodu ili njihove tradicije.
Izražavamo nadu da će susret Pape i poglavara Ruske pravoslavne crkve doprinijeti također pomirenju tamo gdje postoje napetosti između grkokatolika i pravoslavnih. Izražavamo također osudu zbog sukoba u Ukrajini koji je već prouzročio brojne žrtve i gurnuo društvo u duboku gospodarsku i humanitarnu krizu. Sve sukobljene strane pozivamo na mudrost, društvenu solidarnost i da rade na izgradnji mira. Crkve u Ukrajini se poziva da rade na postizanju društvenog sklada, da se suzdrže od sudjelovanja u sukobu i da ne podržavaju daljnje širenje sukoba.
U suvremenom svijetu, tako raznolikom a ipak ujedinjenom zajedničkom sudbinom, katolici i pravoslavci su pozvani bratski surađivati u naviještanju Radosne vijesti spasenja, svjedočiti zajedno moralno dostojanstvo i autentičnu slobodu osobe. Ovaj svijet, u kojem duhovni stupovi ljudskog života postupno nestaju, očekuje od nas uvjerljivo kršćansko svjedočanstvo u svim područjima osobnog i društvenog života. Veliki dio budućnosti čovječanstva ovisi o našoj sposobnosti da dajemo zajedničko svjedočanstvo Duha istine u ovim teškim vremenima.