Sveti Petar Krizolog – bio je vrstan propovjednik te je dobio počasni naslov “Chrysologus – zlatorječiti”. Odrastao je u gradu Forum Cornelii (danas Imola). Bio je đakon biskupa Kornelija kojeg je pratio u Rim gdje se susreo s papom Celestinom I. na kojeg je Petar ostavio snažan dojam pa ga je imenovao biskupom Ravene, koja je tada bila prijestolnica Zapadnoga rimskog carstva. U njegovo vrijeme su ravenske crkve bile pune jer se po primjeru biskupa dobro propovijedalo. Petar je imao dobar odnos s carskim dvorom. Gradio je samostane i crkve. Umro je iscrpljen od revnog pastoralnog rada 450. godine. Iza njega je ostalo 200 njegovih govora i propovijedi. Crkva ga je proglasila 1729. godine naučiteljem Crkve.

Zašto se, čovječe, sam sebi činiš bez cijene, kad si tako dragocjen Bogu? Zašto samog sebe obeščašćuješ kad te Bog toliko časti? Čemu tražiš odakle si stvoren a ne istražuješ radi čega si stvoren? Zar nije sve ovo što vidiš u svijetu učinjeno zato da ti bude stan? Svjetlo što ti je uliveno otklanja okolne tmine; za te je odmjerena noć i omeđen dan; za te raznolikim sjajem sija sunce, mjesec i zvijezde; za te je stvoreno čudesno mnoštvo životinja u zraku, na poljima i krasnoj vodi – da tužna osamljenost ne pomuti veselje novoga doba.

Iz Govora svetog Petra Krizologa

Sveta Marta – starija je sestra Marije i Lazara iz Betanije, koji su bili Isusovi prijatelji i poštovaoci. Dvije su evanđeoske zgode u kojima se opisuje Marta: Evanđelje svetog Luke (Lk 10, 38-42) govori kako je jednog dana Isus bio gost u njihovom domu; Evanđelje svetog Ivana (Iv, 1-54) opisuje Lazarovo uskrsnuće. Iz tih evanđeoskih zgoda vidimo Martu kao dobru domaćicu i gazdaricu, vrlo vrijednu i uslužnu. Evanđelist Ivan pak ističe veliko Martino poštovanje prema Gospodinu te čudesnu vjeru u Isusa koji joj se očitovao kao “uskrsnuće i život”. Pobožna predaja kazuje kako su se Marta, Marija i Lazar odselili u južnu Galiju, u grad Masiliju i da su ondje svjedočili istinski kršćanski život.

Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti”. Kaza joj Isus: “Uskrsnut će brat tvoj!” A Marta mu odgovori: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljedni dan”. Reče joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?” Odgovori mu: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!”     

Iv 11, 17-27

Sveti Nazarije i Celzo – su nam poznati iz životopisa svetog Ambrozija, milanskoga biskupa, koji je napisao Paulinu. Opisuje kako je 395. godine sveti Ambrozije pronašao tijelo najprije mučenika Nazarija a potom i Celza. Nazarijevo tijelo je pohranjeno u baziliku svetih apostola koju je posvetio sveti Ambrozije, a Celzovo na nekom groblju gdje će biskup Landulf u 10. stoljeću podići samostan. Relikvije svetih Nazarija i Celza bile su vrlo tražene pa se nalaze po različitim gradovima i zemljama. Ikonografija svetog Nazarija uvijek prikazuje s bradom kao starijega, a svetog Celza kao mladića, obučene u rimske vojne odore s mačevima kao simbolima mučeništva.

“Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac”.

Iv 12, 24-26