Sveti Pacifik (1653.-1721.) – rodio se u mjestu San Severino u Italiji. Bio je zadnje dijete od trinaestero supružnika Antonija i Marije Divini, a na krštenju je dobio ime Karlo Antonio. Ostavši bez roditelja odgajao ga je ujak koji je bio prior i svećenik; bio je vrlo strog ali široke ruke. Stupio je u Red Manje braće, te dobio ime Pacifik. Nakon završenog studija filozofije i teologije zaređen je za svećenika, a potom je mladu braću svoga Reda poučavao u filozofiji. Vršio je različite službe u svom bratstvu pa tako i gvardijana. Teško je obolio 1705. godine te se jedva kretao zbog rana na nogama. Pred kraj života je oslijepio i oglušio, te je praktički oduzet dočekao “sestru smrt” 1721. godine. Zaštitnik je u bolestima s proširenim venama te na nogama. Ime Pacifik odgovara hrvatskom – Miroslav.
Mudrost doduše navješćujemo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju, nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu; onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu, a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao. Jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli. Nego, kako je pisano: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.
1Kor 2, 6-10
Sveti Pio iz Pietrelcine (1887.-1968.) – glasoviti je “Padre Pio”. Rodio se 1887. godine u mjestu Pietrelcina u biskupiji Benevento (Italija), a u svijetu se zvao Franjo Forgione. Ušao je u Red Manje braće kapucina 1903. godine, za svećenika je zaređen 1910. godine. Namješten je u San Giovanni Rotondo 1916. godine. Tu je bio gotovo cijelog života. U petak ujutro 20. rujna 1918. godine, dok je molio pred Raspetim u koru stare crkvice, primio je dar svetih rana koje su otvorene i krvarile su sve do smrti. Revno se predao svećeničkom služenju kao ispovjednik i duhovni vođa. Osnovao je “Molitvene grupe” i modernu bolnicu kojoj je dao ime “Kuća za ublaživanje boli”. Umro je na današnji dan 1968. godine, a svetim ga je proglasio Ivan Pavao II. 2002. godine u Rimu pred mnoštvom štovatelja.
Sveti Mauricije (lat. Maurus, njem. Moritz, franc. Maurice) – štuje se na njemačkom i francuskom jezičnom području, gdje se njegovo ime često daje djeci. Sveti Mauricije potječe iz egipatske pokrajine Tebe gdje je kršćanstvo rano uhvatilo korijene. Bio je rimski časnik, pripadao je tebanskoj legiji. Mauricijevi legionari bili su 285. godine poslani preko Alpa, u današnju Švicarsku, sa zadatkom da ondje naprave reda i da zaustave porast kršćanstva. Odbija carevu naredbu, te mu Mauricije izreče ove divne riječi: “Mi jesmo tvoji vojnici, ali smo i vojnici Kristovi. Od tebe dobivamo posao, od njega čistoću duše… Naše su ruke vojnika a ne mesara… Nosimo oružje ne da bismo napadali naše građane, već da bismo ih branili… Kršćani smo i nikada nećemo prolijevati krv naše braće”. Okrutni car ih je 287. godine sve dao pogubiti u mjestu koje se danas zove St. Moritz.