Mjesečni arhivi: travanj 2016.

Zajednički susret Franjevačkog Svjetovnog Reda i Franjevačke mladeži

Osvrt na događanja Frame

3. travnja 2016. održana je redovna skupština mjesnog bratstva Franjevačkog svjetovnog reda na kojoj je prisustvovalo i desetak framaša.

Nakon uvodne molitve, ministar je iznio raspored događanja za mjesec travanj, od kojih se posebno ističe dolazak tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb (13.04. – 17.04. Zagrebačka katedrala/crkva sv. Leopolda u Dubravi). Nakon obavijesti uslijedilo je predavanje na temu Milosrđa koje je započela sestra u FSR-u, Ivana Josipović. Providonosno, bila je nedjelja Božjeg Milosrđa, te je Ivana pročitala poglavlja (10.-16.) iz Bule proglašenja izvanrednog jubileja milosrđa pape Franje. Izdvojene su sjedeće poruke: Milosrđe je snaga koja nas probuđuje u novi život.

U svojoj enciklici Dives in Misericordia sveti Ivan Pavao II. kaže sljedeće: „Crkva živi autentičan život kada ispovijeda i objavljuje Milosrđe – najljepšu značajku Stvoritelja i Otkupitelja.“ Nadalje, papa Franjo poziva nas da očitujemo Očevo milosrđe u našoj župi, zajednici… Jednom riječju, svi bi trebali naći oazu milosrđa gdje god ima kršćana. Program života – Milosrdan kao Otac, iako zahtjevan, pun je radosti i mira. Gospodin Isus pokazuje nam korake hodočašća kako bismo dosegnuli cilj za koji smo stvoreni – Nebo: opraštajmo… budimo velikodušni prema drugima jer mi smo prvi primili Milosrđe. Konačno, podsjetili smo se na duhovna (nesigurna savjetovati, neuka podučiti, grešnika pokarati, žalosna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti) i tjelesna djela milosrđa (gladna nahraniti, žedna napojiti, gola zaodjenuti, stranca primiti, bolesna i utamničena pohoditi, mrtve pokopati).Sveti Pavao nas podsjeća i hrabri: tko iskazuje milosrđe, neka je radostan (Rim12, 8) jer Bog voli vesela darivatelja.

Nakon kraće rasprave, Ivana Domijan (FRAMA) kratko je upoznala prisutne najprije sa likom i djelom svete Faustine Kowalske (1905. – 1938.), poljske redovnice i mističarke po kojoj je Isus zahtijevao, među ostalim oblicima štovanja Božjeg Milosrđa, i upravo gore spomenutu nedjelju Božjeg Milosrđa koju je za čitavu Crkvu, 2000. godine ustanovio sveti Ivan Pavao II. kazavši pritom da mu je to bio jedan od najradosnijih dana… Toj jednostavnoj, neobrazovanoj, ali hrabroj redovnici (u 33. godine života puno je patila i svoje patnje sjedinjavala sa Isusovim za obraćenje grešnika, za umiruće, svećenike, Crkvu…) koja se očitovala velikim povjerenjem u Boga, Isus je povjerio veliku misiju: „ Danas tebe šaljem cijelom čovječanstvu sa svojim Milosrđem. Ne želim kažnjavati ranjeno čovječanstvo nego ga želim izliječiti privijajući ga na svoje milosrdno srce. Ti si tajnica mojega milosrđa. To je tvoje poslanje i zadaća cijelog tvojeg života, i ovoga i u vječnosti- učiniti da duše upoznaju moje veliko milosrđe prema njima i poticati ih da se uzdaju u beskraj mojega milosrđa…“ Slobodno se može reći da je u tome uspjela, jer osim molitve Oče naš, najproširenija molitva današnjice je krunica Božjeg Millosrđa. U Dnevniku kojeg je ona pisala iz poslušnosti prema svojim ispovjednicima (osobito ispovjedniku blaženom Michaelu Sopočku), a onda i prema samom Isusu, vidi se da njezina „svetost i savršenost temelje se na tijesnom sjedinjenju moje volje sa Božjom voljom“ što je i poruka svima nama…

Preostalo vrijeme do kraja skupštine čitali su se ulomci iz Dnevnika sa svrhom da se potakne braću i sestre na beskrajno povjerenje u Božje Milosrđe koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim… Nebo i zemlja mogu se promijeniti, a ipak Božje Milosrđe je neiscrpivo. Bog ne uskraćuje nikome svoje milosrđe. Isus govori svetoj Faustini, ali i svima nama: „ Kćeri moja, sva tvoja bijeda izgorila je kao slama u vatri moje ljubavi, koja je bačena u neopisivi žar. (…) Moja zaručnice, s poniznošću mi se uvijek sviđaš. Najveća bijeda ne zadržava me povezati se s dušom, ali gdje je oholost nisam nazočan. (…) I kad misliš da tvoje patnje nadilaze tvoje snage, pogledaj na moje rane i onda ćeš se izdići iznad prezira i suda ljudi. Razmatranje moje muke pomoći će ti uzvisiti se iznad svega. (…) Gubitak svake duše obara me u smrtnu žalost. Ti me uvijek tješiš kada moliš za grešnike. Molitva mi je najdraža i to za obraćenje grešnika. Znaj moja kćeri, da se ta molitva uvijek uslišava. (…) Kao što se žarko želiš samnom sjediniti u Svetoj pričesti, tako i ja želim sebe posve darovati tebi…“

Na kraju susreta bila je meditacija o Božjem Milosrđu… Predivnom i milosnom druženju tu nije bio kraj, jer su braća i sestre iz FSR-a već sutradan došli na susret na FRAMU.

Ivana Domjan

Čudotvorni kip Svete Marije blagoslovljene i nositeljice života u Sigetu

Kolumna fra Mate Bašića

12939113_10209676885704815_96066157_n

Kada sam bio poslan na đakonsku službu u župu Uzvišenja sv. Križa u Sigetu, prvo što sam tih dana primijetio, bio je “čudnovati kip” “Gospe trudnice”. Kada bih god prolazio pored toga kipa, nisam mogao, a da je ne pogledam, te je čak ta Gospa više privlačila moju pažnju nego li kip sv. Antuna Padovanskoga, koji se nalazi pored nje. Tada nisam ni slutio da bi taj kip, na prvu čudnovat, bio itekako čudotvoran.

Tako sam jednom prilikom baš kod toga kipa susreo uplakanu mladu ženu, koja je čim me ugledala tražila razgovor. Razgovarali smo i sva je u suzama iznijela svoj problem u trudnoći za koji ja nisam znao naći pravi odgovor. Bio sam tada vezanih ruku i znao sam da samo Bog može po tom pitanju učiniti čudo. Nakon razgovora pozvao sam je da se zajedno pomolimo kod kipa Svete Marije blagoslovljene i obećao da ću se nje i njezine trudnoće spomenuti svaki puta kad budem prolazio pored toga čudnovatog, ali zapravo čudotvornog kipa. I evo neki dan primih vijest da je ta žena, iako su liječnici rekli da neće iznijeti trudnoću do kraja, ipak rodila prekrasnog zdravog dječaka.

Razgovarao sam tih dana s braćom franjevcima u samostanu o tom događaju pa su mi i oni potvrdili čudotvornost toga kipa, jer su i sami svjedoci na desetke primjera u kojima su teške ili problematične trudnoće završile s zdravim porođajnim ishodom, ili su pak desetci onih koji nisu mogli začeti, po molitvama pred čudotvornim kipom Svete Marije blagoslovljene i nositeljice života, začeli i sretno uplovili u blagoslovljeno vrijeme trudnoće.

Zadnje nam je uslišanje dojavljeno na sam blagdan Uskrsa, kada je mlada žena nazvala i počela zahvaljivati, plačući od radosti, jer je začela, a liječnici su joj rekli: “da će začeti nikad, pa ni tad.”

Ono što je na osobit način utjecalo na mene, svakako je događaj s malom Barbarom, koju sam imao milost krstiti u bolnici “Rebro” i koja se sada još uvijek tamo nalazi. Ali sada više ne toliko sitna, više ne sa samo 500 grama, već sada s 1500 grama. Nakon toga krštenja, došavši u samostan, pohitao sam pred taj kip Svete Marije blagoslovljene i zavapio pred Njom, nositeljicom života, da održi zemaljski život toga toliko sitnog, a toliko životnoga Božjega stvorenja.

Poslije toga događaja pisalo mi je preko dvadesetak žena koje imaju neki problem u trudnoći ili uopće ne mogu začet, te sam svaku molbu, molitvom prinosio Bogu pred kipom Svete Marije blagoslovljene i po tolikim uslišanim molitvama i čak čudima, ponovno se osvjedočio u čudotvornost nositeljice života, Svete Marije blagoslovljene.

Zbog svih tih iskustva ovo i pišem, jer Sveta Marija blagoslovljena nije tako dugo ovdje. Postavljena je i blagoslovljena 8. svibnja 2014. godine, na blagdan Blažene Djevice Marije Posrednice svih milosti, te se od tada, svake godine u Sigetu, posebno moli zagovor Svete Marije blagoslovljene i nositeljice života. Od prvoga dana Sveta Marija blagoslovljena privlači pažnju mnogih i skoro da nema dana i trenutka da netko pred njom ne moli. Moju pažnju je Sveta Marija blagoslovljena privukla prvo kao čudnovata, ali kasnije definitivno kao čudotvorna. Sada ju tako promatram i čvrsto vjerujem u njezinu čudotvornost. Toj čvrstoći vjere u čudotvornost i zagovor Svete Marije blagoslovljene, doprinijela su i mnoga uslišanja koja su se do sada, u tako kratkom vremenu dogodila. Stoga i sada sve žene, sve supružnike, sve trudnice, sve rodilje, sve očeve i majke, svu djecu, preporučujem zagovoru nositeljice života, Svete Marije blagoslovljene.

 

Sveta Marijo blagoslovljena

Nakon anđelova navještaja
zatrudnjela si ti Djevice Sveta
i u Tebi je Sin Božji postao čovjekom.

Majčinsku radost ti u sebi nosiš
i posvjedočila si je dragoj Elizabeti
zahvalna što si Majka Božja.

O sretna Majko Sina Božjega
pomozi ženama našim
da zanijeti život mogu.

Trudnice Sina Božjega
usreći sve žene svijeta
i podari im radost majčinstva.
Amen.

TROSTRUKI KRISTOV MIR

Lectio Divina

Sveti Antun Padovanski koji s punim pravom nosi naslove Arca Testamenti[1] i Malleus hereticorum,[2] na zanimljiv način u svojim vazmenim propovijedima razlaže Isusov trostruki pozdrav mira iz Ivanova Evanđelja 20, 19-21. Komentirajući taj Ivanov izričaj, Antun se prije svega zaustavlja na samoj riječi MIR kako mi prevodimo s latinskog PAX. Sveti Antun u tom terminu PAX prepoznaje samo Presveto Trojstvo te na taj način govori da su: »u riječi mir – PAX – tri slova koja oblikuju jedan jedini slog: u tome je predstavljeno Jedinstvo i Trojstvo Božje. U P je označen Otac; u A kao prvom među samoglasnicima, označen je Sin, koji je Očeva riječ; u X, kao dvostrukom suglasniku, označen je Duh Sveti, koji dolazi od obojice. Kada je dakle rekao: Mir vama, učvrstio nam je vjeru u Jedinstvo i Trojstvo.«[3]

Ovdje je potrebno naglasiti da MIR ima posebno značenje u pouskrsnom Kristovom djelovanju. Taj mir u događajima nakon Isusova uskrsnuća ima funkciju pokretanja radosti jer je prije svega sam Isus uplakanim ženama na grobu naredio da se raduju jer je on donio mir po izlijevanju krvi na križu i sada sam Isus taj mir daruje drugima. Ako u tom kontekstu primijenimo Antunovo razlaganje riječi PAX, onda to znači da nam je po Kristovoj krvi na križu izlivena rijeka koja simbolizira Presveto Trojstvo. To potvrđuje i činjenica što je mir po sebi djelo ili produkt pravde, a to zasigurno može dati samo onaj koji u sebi, po svojim odnosima, kao što je to samo Trojstvo, jest najpravedniji. Mir je, osim toga, i spokoj stvari. Mir u svemu uključuje red, odnosno ono što još stari Grci prozvaše kozmosom, koji je po sebi suprotnost od nereda, tj. kaosa. Ipak, to darovanje trostrukog mira kojeg Isus svima nama daruje, zahtjeva i svojevrsno prihvaćanje s naše strane. Nije dovoljno mir darovati drugome, već treba isti taj mir onaj koji je njime darovan primiti. To potvrđuje drugi evanđeoski izvještaj gdje čitamo: »Bude li kuća dostojna, neka mir vaš siđe na nju. Ne bude li dostojna, neka se mir vaš k vama vrati.« (Mt 10,13) Ovdje vidimo da se traži dostojanstvo kuće. Mogli bismo reći da se traži dostojanstvo osobe kao kuće bitka, kao hrama u kojem je nastanjen Duh, što onda pod primanjem dara mira, zahtjeva i odgovor dostojanstvenog prihvaćanja istoga dara, što podrazumijeva odgovor u obliku podlaganja tijela Duhu: »Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela.« (Gal 5,17a) Na ovaj način iščitano, još je jasnije da taj mir u sebi uključuje red, podlaganje tijela Duhu, osjetila razumu i samog stvorenja Stvoritelju, Presvetom Trojstvu, izvoru darovanog nam mira.

Značajno je primijetiti da Isus stoji u sredini među njima. Sv. Antun naučava: »sredina je  mjesto koje i priliči Isusu: na nebu, u Djevičinu krilu, u jaslicama i na stratištu križa.«[4] Mogli bismo reći da u tom trenutku Isus stoji među učenicima kao novi Melkisedek, kao novi knez mira. Također je u sredini jer naučava, ali ta sredina nosi u sebi utemeljujuću ulogu, jer iz određene sredine, centra, nastaje kružnica, u sredini nadvratnika se nalazi ugaoni kamen. Ono raspršeno se sabire prema centru i sama sredina jamči ravnotežu u položaju. Tu centriranost koju oslikava Kristov dolazak u sredinu, predstavlja i samu Kristovu ulogu u povijesti spasenja jer on jest prvijenac i kruna svega stvaranja, što na poseban način nakon Antuna razrađuje i definira oštroumni naučitelj, blaženi Ivan Duns Škot.

Za pretpostaviti je da Škot takvo mišljenje razvija i uz pomoć izričaja sv. Antuna jer on naglašuje pozivajući se na Djela apostolska: »Krist, uskrsnuvši od mrtvih, zaustavio se među učenicima; a Petar, koji je prvi zgriješio zanijekavši ga, ustao je među braćom naznačivši time nama da, uzdignuvši se od grijeha, budemo posred braće jer u središtu je ljubav koja se širi i na prijatelja i na neprijatelja.«[5] Ljubav nije samo središte nego je kao središte ujedno i ishodište, kao što je središte kružnice također i ishodište kružnice. Takvo mišljenje posebno potvrđuje Duns Škot jer smatra da: »Božja bit obuhvaćena ljubavlju neizmjerne volje jedina je sila što pokreće Boga da se saopći stvorovima. Bog je svrha svih bića, ali toliko koliko ih sve ljubi radi sebe, i ta ih djelotvorna ljubav stvara.«[6]

Na kraju, smijemo zaključiti da to ishodište ili središte, koje po sebi jest ljubav predstavlja i ishodište ljudskog dostojanstva. Taj mir koji je po učenicima svima nama predan na trostruki način uranjanjem u Krista po krštenju, označuje uronjenost u trostruku ljubav Presvetoga Trojstva koji kao Jedinstvo trostrukim putem izlazi iz sebe i na nama ostavlja trostruki neizbrisiv pečat, karakter kršćanina, te tako ispunjava vječni naum spasenja čije je počelo i kraj, ishodište i završetak, središte i periferija, baš ta ljubav darovana u obliku mira.

Ipak, ako igdje treba doći do ispunjenja one Isusove: »Besplatno primiste, besplatno dajte!« (Mt 10,8b), onda to mora biti baš u darivanju ove darovane ljubavi posadašnjene u obliku trostrukog mira, jer time se taj mir prenosi među svim učenicima do svršetka svijeta i okuplja sve ono raspršeno s periferije života u središte novoga Melkisedeka, Krista, Kneza Mira, po kojem čovjek prima posebno dostojanstvo u cjelokupnom redu stvorenja, što najbolje potvrđuje sv. Bernardin Sijenski kada govori: »Ako je Otac cijeli svijet, i mene, stvorio iz ljubavi prema Sinu, onda Sin u meni gleda ljubav Očevu… Sin mene cijeni kao izraz Božanske ljubavi Očeve… A Otac, On u meni gleda dar svoje ljubavi Sinu. Do koje li je visine stvor podignut!«[7]

[1] Usp. Fran BINIČKI, Franjevački naučitelji, u: Nova revija, 256.

[2] St. Anthony of Padua, u: http://www.newadvent.org/cathen/01556a.htm  (2. XII. 2013.)

[3] Antun PADOVANSKI, Propovijedi – korizmeno i vazmeno vrijeme, Zagreb, 2003., 212.

[4] Isto.

[5] Isto, 213.

[6] Usp. S. I. d. 1, q. 5, n. 6; S. I. d. 8, q. 5, n. 6.

[7] VI. lectio in Dei, Brev. Seraph.