11. listopada 2015. osvanuo je kišni dan, ali ni kiša nije pokvarila radost najvažnijeg dana za svakog framaša! 22 predivnih mladih ljudi tu je nedjelju obnovilo svoja krsna obećanja i rekli svoje Evo me Gospodinu! 9 njih (Bogu hvala, i ja sam bila među njima! ) po prvi je put odlučilo reći „Da, Gospodine! Evo me! Neka mi bude po tvojoj riječi!” A ostalih 13 framaša obnovilo je svoje obećanje s ništa manjom radošću od prvoobećanika… Slavlje obećanja odvijalo se za vrijeme večernje svete mise u 18:30 sati koju je predvodio naš duhovni asistent fra Sandro uz pomoć nacionalnog duhovnog asistenta fra Filipa koji nas je obradovao svojom prisutnošću i podrškom, te našeg đakona fra Mate. Fra Sandro je u nadahnutoj propovijedi odlučio biti sa svojim framašima (a ne za ambonom) i tako nam još jednom iskazao svoju blizinu i pastirsku brigu za nas. MIsao vodilja propovijedi bila je ljubav… Ukazao je na važnost služenja u ljubavi. Govorio je o prepoznavanju Božje volje za naš život, predivnu milost da preko Frame izgradimo vlastiti identitet, o izgrađivanju i poštivanju obitelji… Naglasio je jednu važnu istinu o Božjoj veličini, svemoći i ljubavi da i po krivom piše ravno te neizostavna poruka da smo ljubljeni i prihvaćeni od dobrog Oca bezuvjetno!
Nakon propovijedi uslijedio je sam čin davanja obećanja… U meni su se miješali ljubav, mir, zahvalnost… Suze radosnice nisu se mogle zadržati! Fra Sandro dao nam je Tau, a predsjednica i potpredsjednica prigodne darove (krunicu i podsjetnik na naša obećanja)… Zbor je, zajedno sa pojačanjem pjevača Frame grada Zagreba svojim pjevanjem uveličao ionako predivan događaj! Po završetku Svete Mise, uslijedilo je čestitanje obitelji i brojnih framaša iz drugih Frama koji su s nama došli podijeliti radost! Jer radost se množi s drugima! Odveli smo goste u župnu dvoranu gdje je bio prikazan kratki film o našem bratstvu te smo goste zabavili poučnim skečom prikazivanja framaškog života i usporedbom sa ulomcima Evanđelja… Mi, obećanici puno smo dobili taj dan radosti od svojih braće i sestara iz drugih bratstava pa smo i mi odlučili nekome zahvaliti i darovati im poklone. Druženje se, uz okrjepu i pjesmu nastavilo u holu crkve… Da, zaista! Gle kako je lijepo i kako je dobro kao braća zajedno živjeti! Na kraju od srca hvala svima koji ste bili na našim obećanjima i preporučamo se u vaše molitve kako bismo i dalje mogli biti radosni navjestitelji Božjega kraljevstva!
I ne zaboravimo – „A povrh svega-ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov nek upravlja srcima vašim. Mir na koji ste pozvani u jednome tijelu.“
Ivana Domijan
Sveti Ignacije Antiohijski – treći je biskup u Antiohiji (Sirijskoj), nakon svetog Petra i Evodija. Rođen je polovicom I. stoljeća; mnogi misle da je robovskoga podrijetla poradi smrti koju je podnio. Ipak je uspio steći dobru izobrazbu. Upoznavši različite religije odlučio se za kršćanstvo. Postao je biskupom u Antiohiji, bio je gorljiv propovjednik koji je oduševljavao za kršćansku vjeru. U vrijeme cara Trajana ga optužiše da je kršćanin, podvrgnut je mučenju a onda osuđen da bude u Rimu bačen pred zvijeri. Prolazeći brodom uz obalu Male Azije imao je priliku susresti se s biskupima mjesnih crkava i njihovih vjernika. Tako je uputio pismo svetom Polikarpu biskupu u Smirni, te Crkvama u Efezu, Magneziju i Tralesu. U njima izražava svoju spremnost dati život za Krista. Zahvaljujući njemu može se bolje upoznati organizacija i djelovanje u pojedinim crkvama. Za prvog stoljeća kršćanstva za njega kažu da je bio praslika pravoga biskupa. Umro je u rimskom Koloseumu nakon mučenja divljih zvijeri 110./115. godine.