Prošli je tjedan bilo mjesec dana otkako sam na ovim svetim prostorima.
Htio bih vam barem malo prikazati različitost vjeroispovjesti ovdje.U Izraelu postoji svega petstotinjak Židova katolika. Oni su u vrlo teškoj poziciji jer se moraju skrivati od ostalih Židova koji ih smatraju hereticima. U franjevačkom samostanu koji se nalazi na staroj tvrđavi Jaffo u Tel Avivu slavi se posebna misa na hebrejskom jeziku upravo za njih. Uz njih postoje i tzv. „mesijanski židovi“ koji priznaju Isusa kao Mesiju koji će ponovno doći. Procjenjuje se da ih je na tisuće u Izraelu, no oni nisu u zajedništvu s Crkvom.
Vratimo se sad na moju svakodnevnicu…Prošlog je petka za vrijeme križnog puta nastala poprilična gužva na ulicama Jeruzalema. Naime, jedna grupa ruskih turista doslovno je zatvorila prolaz i onemogućila ostalim hodočasnicima da prisustvuju pobožnosti. To nam nije išlo u prilog zbog tzv. „status quo-a“ po kojemu točno vrijeme (15.50) moramo stići u baziliku Svetog groba, gdje imamo 15 do 20 minuta za proći završne postaje križnog puta. Nakonotprilike 5 minuta, ulica se konačno raščistila pa smo ubrzanim korakom pohitali do iduće postaje.
Ovaj križni put u mnogo elemenata podsjeća na onaj pravi Križni put kojim je naš Spasitelj hodio. Grad u pripremama za Pashu, vreva trgovaca i dućana, buka – sve je to prisutno i u današnjem križnom putu. Jedan čovjek koji nosi križ u ono vrijeme nije bio ništa novo niti neuobičajeno. Upravo ta skrivenost i misterij križnog puta ostaju i danas na ulicama Jeruzalema.
Na ovome mjestu, za kojeg se često kaže da je svijet u malom, gdje se može čuti čitavo mnoštvo jezika, kršćani su i dalje „znak osporavan“. Oni zapravo ostaju jedina vjera koja blagoslivlja neprijatelje. To je za ove prostore najveće svjedočanstvo, jer su ovdje prisutne svakodnevne tenzije samo zbog toga što je netko drukčijiili drukčijevjeruje. Pravi put pomirenja počinje preko istog tog križa koji svakodnevno prolazi ulicama Jeruzalema. Samo Njegova ljubav može učiniti da sve procvjeta, upaliti nova svjetla.
Jučer smo se uputili prema samostanu sv. Ivana u pustinji, blizu Ein Karema, na mjesečne duhovne vježbe. Tema je bila sveti Franjo i pokora. Ovdje je, vjeruje se, grob sv. Elizabete, majke Ivana Krstitelja. Također, tu se nalaze izvor i jedna špilja gdje se Ivan Krstitelj pripremao za javno djelovanje. U Lk 1,80 nalazimo citat „Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.“ Kolike pustinje u životu doživljavamo kao tragediju i ne vidimo izlaz iz njih, a zapravo su one priprava za Njegovo djelo u nama. Bez pustinje nema djelovanja, moraš se suočiti sam sa sobom i vidjeti svoju neznatnost pred Misterijem. „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“
Treba neprestano ostati malen i neznatan poput Franje i Ivana Krstitelja, takve duše Bog odabire za najveća djela. „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.“, kaže apostol. No unatoč tome čovjek može uočiti velika Božja djela već na ovom svijetu. Samo po Njegovoj milosti. Ivan Krstitelj je primjer toga. „Neka slab kliče ja sam jak, a siromah bogat sam, neka svijet kliče vidim – to mi Gospod učini.“
Sveti Teodozije – rodom je iz Kapadocije u Maloj Aziji. Živio je kao pustinjak na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće. Osnovao je znameniti samostan u pustinji Ginda uz Mrtvo more, u kojem je boravilo stotinjak eremita različitih narodnosti. Uživao je veliki ugled te ga je jeruzalemski patrijarh imenovao vizitatorom samostana u Palestini. Izliječio je jednu ženu te ga se smatra zaštitnikom bolesnih od rana.
